Sat na onkologiji
Utrčavam u svlačionicu Kliničkog centra, zapinjući za nečije čizme na podu. Svi su već otišli, nigdje žive duše, samo se negdje u pozadini čuju lijeni kotlovi koji zagrijavaju ovaj dvorac. Kasnim i ne znam kako mi se to moglo desiti. Meni, koja sam tu uvijek petnaest minuta prije svih, meni, kojoj je punđa uvijek zategnuta na vrhu glave tako da nijedna dlaka ne ispada, meni, u savršeno ispeglanom mantilu bjeljem od decembarskog snijega. Žurno presvlačim uniformu i nabrajam u sebi. Kako sam samo umorna od toga što stalno negdje žurim, i nešto moram, i što baš ni za šta nemam vremena. Provjeravam u lijevom gornjem džepu studentsku iskaznicu i hiruršku masku. U klompama istrčavam na ciču zimu, dok mi hladnoća žari gole zglobove koji proviruju iz kratkih čarapica. Prelijep je zimski dan, i u daljini se izdiže Avazov toranj, poput strijele odapete iza bijelih kocki Ciglana. Žurno silazim do glavnog ulaza u Klinički centar, čija se automatska vrata otvaraju, propuštajući me da uđem. Mravinjak je pun i ovog jutra; dugi red prostire se ispred laboratorija, dva tehničara žurno na pokretnim nosilima guraju neku staricu; na klupi plače žena koju tješi mlada djevojka. Zrak miriše na bolest. Skrećem lijevo i dugim praznim hodnikom dolazim do lifta. U ovom dijelu potpuna je tišina, i kao da je sav onaj svijet tamo tuđi. Ulazim u lift i s nervozom promatram kako se brojke sporo okreću, kao što inače vrijeme najbrže prolazi kad se negdje kasni. Napokon, na malom digitalnom satu prikazuje se brojka 13 i vrata lifta otvaraju se uz pisak. Istrčavam iz lifta i prolazim kroz vrata na kojima velikim slovima piše “Onkologija”. Mučni miris dezinficijensa probija mi nosnice. Žurim i usput bacam pogled nadesno, kroz staklo kroz koje se vidi čekaonica.
I stanem.
Tamo, ispred Odjela za kemoterapiju, na klupi sjede njih dvoje. Napola su okrenuti jedno prema drugom. Drže se za ruke. Imaju sigurno skoro sedamdeset godina. Kraj nje, na klupi, u plastičnoj košuljici gomila nalaza. Sjede tako. Bez mimike. Bez izgovorene riječi. Samo ruke jedne u drugima i, da na zidu ne kuca sat, moglo bi se pomisliti da je ovaj trenutak zaleđen u vremenu i prostoru. On diže pogled s njihovih ruku i gleda pravo u mene. Na licu mu se očituje bespomoćnost. Želja da kaže nešto utješno. Da popravi situaciju. Želja da joj pomogne. Ali zna da ne može. I zato, sjena koja mu pada na lice govori da je, otkad ona nosi papire u plastičnoj košuljici, proživio još sedamsto sedamdeset i sedam godina. Dok na zidu kazaljka pulsira poput života u žili kucavici.
Iz tog momenta, prene me zvuk otvaranja vrata.
“Jeste li vi studentica?”, pita sestra polušapatom “Požurite, profesor je ušao. Nema vremena”.
Gledam u nju i ne pomjeram se s mjesta. I mislim – ima vremena. Ima vremena da se stane. Ima vremena da se zakasni. Ima vremena da se uživa u trenutku prelijepog zimskog jutra i pogledu do Avazovog tornja. Ima vremena da se sebi dopusti greška. Nehajna frizura i fleka na mantilu. Ima vremena da se napravi pauza. Ima vremena da saznaš u čemu ti život prolazi. Ima vremena da dišeš. Da sanjaš. Da voliš. Ima vremena da živiš.
I zato, neću da žurim.
Hoću, bar na trenutak da stanem, i da uživam u tome što ne znam koliko mi je još ostalo.
Vremena.