Petak je. Na autobusnoj stanici uglavnom su penzioneri koji nose nalaze ispod miške i studenti koji imaju sreću da su ujutro završili s fakultetskim obavezama. U hodu na karti provjeravam broj perona i, s uzdahom, konstatujem da je baš ispred perona devet najveća gužva. Stajem iza neke starije gospođe i dvojice dječaka. Gospođa ispred mene okreće se nalijevo i kaže: “Idite ispred mene, imate bebu”. Obraća se ženi kojoj može biti najviše trideset godina, ali izgleda kao da joj je četrdeset. U lijevoj ruci drži bebu staru otprilike tri mjeseca, a desnom za ruku djevojčicu. Moglo bi joj biti pet godina. Na ženi je prevelika dukserica čiji joj rukavi pokrivaju pola šake. Prljava kosa svezana je u rep i već prošarana sijedim pramenovima. Iz blijedog lica strše dva plava oka. Žena klima glavom sa zahvalnošću i ulazi u autobus. Za njom ulazimo i mi, jedno po jedno. Probijam se prolazom između sjedišta i vidim jedino slobodno mjesto baš ispred nje, pa sjednem. Kopam po torbi i shvatam da sam zaboravila slušalice. Razmišljam kako me očekuju dva sata gledanja kroz prozor i razgovora sa samom sobom. Nadam se da beba neće baš puno plakati. Dok slažem svoje torbe na prazno sjedište do mene, krajičkom oka primjećujem kako žena otvara kesicu smokija i daje djevojčici da jede. Oko nje i djece širi se ustajali miris siromaštva i stare odjeće. Ipak, beba izgleda kao sa slike, u bijelim gegicama s morskoplavim očima, ista kao i sve bebe, kao što su i anđeli svi isti. Stavlja male bijele ruke u usta i sa zanimanjem promatra svijet oko sebe. Žena je gleda, tepajući joj i smijući joj se. Osmijeh otkriva da joj fali mnogo zuba.

Beba zatim počinje plakati, vrišti iz petnih žila. “Šššš, tiho, ljubavi, nemoj plakati”, kaže žena, strpljivo. “Mama, ne mogu više”, kaže djevojčica “Ne jede mi se ovo. Hoću nešto drugo”. “Nemamo ništa drugo, Hena”, odgovara joj majka “Pojedi to da ti ne bude muka”. “Neću!”, kaže djevojčica gotovo plačljivim tonom. Žena šuti. Na pola puta, zvoni joj mobitel. Javlja se i priča o dugovima. Priča o računima koje ide barem djelimično platiti. Priča o mužu kojeg to ne zanima. Priča kako vodi djecu sa sobom i kaže da ih nema gdje ostaviti, pa ih je povela. Da, i bebu, kaže. Objašnjava da se vraćaju isti dan. U Vitezu, autobus staje, i oni izlaze. Prolazeći pokraj mene, djevojčica mi upućuje dugi pogled. Ima iste majčine oči. Ne mogu da se upitam, je li isti slučaj i s njenom sudbinom…
Ko je balkanska majka? Neke od njih su čuvale svoju djecu od granata i bombi. Neke su ih od istih izgubile. Neke od njih su ih tek rodile, u rađaonicama bez struje i vode, ako su imale sreće, ili u podrumima, ako baš taj dan nije bilo dovoljno bezbjedno. Neke od njih su bile ta djeca i danas trpe posljedice. Psihičke, fizičke, socijalne. Balkanska majka rodi svoje dijete da neko može o njemu suditi na osnovu njegovog imena. Balkanska majka rodi svoju kćer da joj kažu da nije dovoljno dobra jer nije muško. Balkanska majka svog sina pusti na utakmicu u drugi kraj države, pa ga ubiju. Balkanska majka pošalje svoje dijete u školu, pa ga zbodu u tramvaju. Balkanska majka često svom djetetu nema šta dati da jede osim smokija. Ili uzdržava porodicu od 400 maraka plate za koju radi dvanaest sati dnevno. Ili ima muža bez ruke, nogu, oka, zdravog razuma. Balkanska majka umre od raka koji je mogao biti izliječen rutinskom operacijom da je nije bilo stid djece, muža, komšiluka. Balkanska majka je heroj.

Jer, kažu da su talijanska djeca među najpametnijima na svijetu zato što jedu mnogo ribe i integralnih žitarica. Pa kako onda ne zvati herojem žene koje su iznjedrile hiljade doktora, inžinjera, advokata, bankara, izumitelja, s dvjesto eura mjesečno. I smokijem…