U samom srcu Sarajeva, kad se s Marijin Dvora popneš uz Gorušu, pa zamakneš lijevo u Avde Jabučice, nakon pedeset koraka izbiješ u Kalemovu ulicu. U toj ulici ima nešto, šarmantnije od ostalih sporednih sarajevskih ulica, za koje znaju samo oni koji u njima žive. Ni tri metra široka, sa zbijenim zgradama dvokatnicama i malim lijepim kućama,
pobuđuje sjećanja za koja ponekad nismo svjesni ni da postoje…
Kalemovom sam prvi put prošla jedne davne jeseni, kad je moj život kretao nekim novim smjerovima, a Sarajevo bilo za mene grad nepoznatih ljudi i nepoznatih ulica. Sve je bilo prekriveno lišćem, prostrtim preko sivog betona kao zlaćani tepih. Kapije kuća svjetlucale su od kišnih kapi. Na jednoj od zgrada, poput lijepog ukrasa, rastao je bršljan,
i mislila sam, kako je baš jednog takvog Balašević ostao željan. Njega, i Bube Erdeljan. Samo pjesnik razumije pjesnika, i u svemu vidi poeziju.
Baš smo se tu, toga dana, sreli, u Kalemovoj, na broju 18. Nosila sam neke kese iz prodavnice, navikavajući se na čari samačkog života, i tu sam stala, da uhvatim dušu dok mi nije pobjegla. Stajao si, jednom nogom naslonjen na betonski zidić, u jednoj ruci držeći cigaretu, a u drugoj neku staru, poluraspadnutu knjigu. Bili smo sami. Nijedan prolaznik, ni automobil, ni ptica, ni pas lutalica, nisu narušili taj trenutak u postojanju vremena. Oblaci su mirno stajali na nebu, a lišće nečujno padalo na tlo.
Podigao si pogled i usmjerio ga ka meni, zamišljeno me gledajući. Povukao si dim cigarete i, gledajući u požutjelu stranicu, rekao:
“Ko sam? Šta sam?
Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput k’o da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji”.
Dobacio si mi još jedan pogled, ovaj put pomalo sjetan, i bacio opušak na zemlju, gazeći ga petom crne čizme.
Iznenađena, malo time što mi se obratio potpuni stranac, malo time što neko u ovom vremenu citira Jesenjina, gotovo refleksno sam odgovorila:
“I tebe sad ljubim po navici,
zato što sam mnoge ljubio bolećiv,
zato usput k’o što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi”.
Osmjehnuo si se, podignute obrve, i rekao, napola podsmješljivo:
“Pitam se, voli li svaka prosječna djevojka, koja prođe Kalemovom, Jesenjina, ili je ovo sudbina?”.
Nasmijala sam se sebi u bradu, podigla kese, i prošla pored tebe, odlazeći.
“Kako ću te naći, pjesnikinjo, ako te budem tražio?”, doviknuo si za mnom.
“Ako je sudbina, naći ćeš me, čak i ako me ne budeš tražio”, odgovorila sam.
Nisam se okrenula ni da te još jednom pogledam.
I šta da ti pričam, kad sve dalje znaš. Nije bila sudbina. I ako jeste, možda sam ja ta koja joj je rasplela niti, tog tmurnog oktobarskog dana, kad sam otišla, ne pitajući stranca, koji mi je citirao Jesenjina, ni kako se zove. Kao da bi to, što znam njegovo ime, pomoglo da mi bude manje stran. Prošlo je od tada pet jeseni. Nikada se više nismo sreli. S prozora još uvijek gledam kako dolje, u Kalemovoj, lišće veze zlatni tepih na sivom betonu. A u njemu, odsjaj tvoga osmijeha. Ponekad, kada sarajevski vjetar zatrese krošnje drveća, čujem zvuk tvoga glasa i pitam se, je li onaj trenutak bio stvaran? Srećemo li ikoga na ovom svijetu slučajno? Možemo li sudbini rasplesti niti? I ako možemo, je li to onda uopće sudbina?
Ovog proljeća, nakon mnogo godina, prošla sam Kalemovom. A tamo, na mjestu gdje si jednom stajao, razlili se ljubičasti cvjetovi! Iz daljine je neki mladić išao meni u susret, ali Jesenjin je i o tome napisao pjesmu.
Kao što nekad pomislim da su sve priče ovog svijeta već ispričane i stihovi svih pjesama odavno ispisani.
“U ćorsokaku, s drugim ćeš se naći,
o ljubavi brbljajuć’ bez svijesti,
tad ću možda u šetnju izaći,
i sa tobom ponovo se sresti…”.