Maida ima osam godina.

Ima dugu kosu koja joj pokriva cijela leđa, protkanu zlaćanim sjajem kao polje žita u augustu. Svojim malim rukama, koje još nisu izgubile mekoću bebine kože, drži pastelnu boju i njome šara po papiru. Strpljivo, laganim pokretima. Nudim joj keks i stidljivo ga uzima prstićima, zahvaljujući se. Kaže da me se sjeća od prošle godine. Da mi je narasla kosa. Kaze da sam lijepa. I moje naušnice, isto. I ti rogovi na glavi koji zvone, baš su ti lijepi, kaže. I nastavlja crtati. Pažljivo, kao da će je neko za taj rad na kraju ocijeniti.

Maida je danas, zajedno s još 1750 djece, došla po svoj novogodišnji paketić. S njom su i njeno troje braće i sestara. Najstariji brat je autističan. Starija sestra izgleda baš kao Maida u uvećanoj verziji. Sa istom zlaćanom kosom. Najmlađi brat poput zvrka se vrti po sali. Trče za njim i traže ga dok vragolanski izviruje iza sjedišta. Maidu je po paketić dovela majka. Otac se ne pojavljuje. Možda sjedi kod kuće i gleda televiziju. Možda radi. Možda u njihovim životima ne postoji. Možda je umro. Maidina mama ima oko trideset i pet godina, ali izgleda kao da ima pedeset i pet. Ima blijedo, špicasto lice, s očima uvučenim u duplje, i modrim podočnjacima od nespavanja i brige. Kad se nasmije svojoj djeci, otkrije skoro potpuno bezubu vilicu. Zgrbljena je od svih problema koje godinama nosi na leđima. Dok se djeca zabavljaju i trče okolo, ona nosi četiri paketića, po dva u svakoj ruci, i pokušava da ih sve ima na oku. Pušta ih na sve igre i radionice na koje žele ići, strpljivo sluša kako su obojili bojanke i šta su im nacrtali na licu. Kad se uvjeri da su djeca u sigurnim rukama, nasloni se na zid i gleda u prazno, stišćući paketiće pobijeljelim šakama.

Maida grli svog starijeg brata i priča mu o tome kako je napisala čestitku, iako zna da joj on ne može odgovoriti. Brine se gdje joj je mali brat, iako je od nje mlađi svega godinu dana. U svojoj starijoj sestri nalazi utočište i vidi uzor. U svojoj majci, Maida vidi cijeli svijet. Ovo je za nju možda najsretniji dan u godini. Iako nosi stare pohabane cipele, koje je vjerovatno naslijedila od sestre, i iako keks koji stidljivo uzima vjerovatno ne viđa svaki dan, ona se smije, glasno, grleno, tako da prostor odzvanja. Dajem Maidi čestitku, bojice, šljokice i okrećem se da pomognem drugom djetetu. Nakon pet minuta, tapše me po ramenu.

“Mama kaže da moramo ići, a ovo je za tebe!”, i gura mi čestitku u ruke. “Da bar možemo ovako svaki dan…”, kaže i grli me čvrsto, s obje ruke, oko struka, a ja, baš u tom trenutku, gutajući suze, shvatam kako je osjećati se kao najvažnija osoba na svijetu.