INTERVJU: Kiseljačanka Nejra Rahmanović, viceprvakinja svijeta u kik-boksu

Danas smo bili u naselju Jehovac kod Kiseljaka. Pred porodičnom kućom Fahrudina Rahmanovića, dočekuju nas domaćin Fahrudin i njegova supruga Saliha. Imanje uređeno, domaćinsko. Nakon kraćeg razgledanja ulazimo u kuću. Ćaskamo o svakodnevnici, životu. Na vratima se pojavljuju dvije lijepe, nježne djevojke, vedrog, razoružavajućeg osmijeha. To su sestre Nejra i Nafija Rahmanović, Fahrudinove i Salihine kćerke. One su razlog naše današnje posjete ovoj porodici.

Odmah se vidi, što bi rekle naše stare, mudre tetke i nane, „majčina ljepota i očeva hrabrost i odvažnost“. Zaista je teško naslutiti da se iza tog pitomog osmijeha, naizgled krhke djevojke krije bivša vicešampionka svijeta u kik-boksu. Naime, Nejra je na Svjetskom kadetskom i juniorskom prvenstvu, koje je održano od 06. do 14. septembra 2014. godine u Riminiju u Italiji, osvojila zavidno drugo mjesto u svojoj kategoriji. Nejru je, nažalost, u finalnom meču porazila domaća takmičarka Altea Cadenazzi. Na prvenstvu je učestvovalo 2076 takmičara iz 76 država.

Mlađa, Nafija je rođena 2000. godine u Travniku. Također je sportista i to veoma uspješan. Nafija je članica fudbalskog kluba „SFK 2000“ Sarajevo i reprezentativka ženske U19 reprezentacije Bosne i Hercegovine. Trenutno pohađa 3. razred srednje škole u Kiseljaku. Ranije je trenirala i kik-boks i nosilac je smeđeg pojasa. Kaže da se veoma raduje svakom putovanju s ekipom. Prioritet je završiti školu a onda će vidjeti šta dalje.

Otac Fahrudin koji je do toga trenutka djelovao prilično ćutljivo, na pomen teme zbog koje smo danas u posjeti ovoj divnoj porodici otvorio je dušu. Svaku Nejrinu i Nafijinu riječ poprati osmijehom, iz očevih i majčinih pogleda i suznih očiju dok govore o uspjesima svojih djevojaka naslućuje se ogromna roditeljska ljubav.

Započeli smo razgovor s Nejrom uobičajenim pitanjima:

Novum: - Nejra, reci nam ukratko nešto o sebi?

Nejra: - Rođena sam 1999. godine u Travniku. Osnovnu školu sam završila na Gromiljaku, a Srednju ekonomsku u Kiseljaku. Trenutno sam student prve godine Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Odsjek za turski jezik.

Novum: - Čuli smo da je tu bilo još nekih interesovanja?

Nejra: - Pa jeste, interesa ima, ali vremena je sve manje. Osim kik-boksom bavila sam se rukometom, nogometom, folklorom... Aktivista sam i Crvenog križa. Teško je to sve vremenski pokriti, pogotovo sada kada su tu i obaveze na fakultetu. Sada sam trenutno i koordinator Mreže mladih Kiseljak gdje kroz razne aktivnosti pokušavamo da mladim ljudima omogućimo da ispolje svoju kreativnost u različitim disciplinama.

Novum: - Nejra, kakav je to osjećaj kada uđeš u ring? Postoji li strah, bojazan od povrede...?

Nejra: - Ne, nema straha. Ne bojim se nikoga osim dragog Boga. Postoji trema, pozitivna trema, onaj osjećaj kada želiš da to završiš na najbolji mogući način i to je sve. Svakog protivnika poštujem, ali ga se ne bojim. Straha zaista nema.

Novum: - Otkud ljubav prema ovom sportu za koji mnogi smatraju da je primjereniji muškarcima?

Nejra: - Nema muškog i ženskog sporta, postoji sport, postoje sportisti koji imaju lošije ili bolje rezultate. Ljubav prema kik-boksu? U želji da nešto treniram, da se bavim nečim što je zdravo, što me udaljava od računara, ulice i mnogih danas prisutnih, pogubnih stvari za moju generaciju izabrala sam ono što se moglo iz siromašne sportske ponude u Kiseljaku. Ovaj sport zahtijeva mnogo energije, treninga zalaganja i to me na neki način ispunjava.

Novum: - Upravo to sam htio da te pitam. Kako stižeš?

Nejra: - Uglavnom stižem. U dogovoru s trenerom planiramo treninge. Treniram tri puta u sedmici, a u vrijeme intenzivnih priprema pred takmičenja svaki dan. Uglavnom, nađe se vremena.

Novum: - Kako se u svemu tome uklapa porodica?

Nejra: - Odlično, moja porodica, roditelji i sestra su moja najveća životna podrška. Oni za mene žive i dišu. Ja za njih također. Sve ovo bi bez njih bilo nemoguće i ovo nije samo puka fraza. Također moram istaći zalaganje, rad i korektnost mojih trenera Mustafe i Amela Litrića kojima dugujem veliku zahvalnost.

Novum: - Nejra, vidim sve ove medalje, priznanja, odlikovanja. Reci mi kakav je to osjećaj kada se popneš na vrh svijeta, ogrnuta zastavom Bosne i Hercegovine?

Nejra: - To je nešto što vam ne mogu opisati, to je ono što vam daje dodatnu snagu, što vas nosi i daje vam snagu da izdržite i pobijedite.

Novum: - Najdraža medalja je, pretpostavljam, ova iz Italije s prvenstva svijeta?

Nejra: - Svakoj medalji i priznanju se radujem i svako je posebno na svoj način ali nastojim ostati na zemlji, biti čovjek prije svega. To mi je najvažnije.

Novum: - Ne mogu a da ti ne postavim i ovo pitanje. Kakav je odnos države u smislu finansiranja vrhunskih sportista jer ti to zaista jesi?

Nejra: - Bolno pitanje. Kada bi čovjek gledao samo tu stranu medalje, definitivno se niko ne bi bavio sportom. Lijepo je kada ti priđu nakon takmičenja, stanu s tobom i fotografišu se s tobom ispod državne zastave ali to nije dovoljno. Onaj ko želi vrhunske rezultate mora ulagati u sport. Bilo je tu pojedinačnih, uglavnom sitnih, jednokratnih pomoći, donacija, ali to zaista nije dovoljno.

Novum: - Nejra, bilo je vrlo ugodno razgovarati i družiti se s tobom i tvojom porodicom. Nadamo se da ćeš i njih, ali i čitavu Bosnu i Hercegovinu još dugo dostojno predstavljati u svijetu. Želimo ti još mnogo uspjeha i medalja.

Nejra: - Hvala Vam. I ja se nadam.

Odlazimo ispraćeni prijateljskim osmijesima porodice Rahmanović, uz obećanje da ćemo ih uskoro opet posjetiti čim za to bude povoda. A bit će sigurno - Nejra i Nafija imaju potencijal koji obećava. Možda već iduće godine zlato, Nafijino ili Nejrino, svejedno je. Ove divne djevojke na najbolji mogući način prezentuju Bosnu i Hercegovinu a u tome trenutno imaju jedino podršku svojih roditelja. Nikada ne smiješ posustati, borba je jedini način da uspiješ, kako na kraju ponosno zaključi majka Saliha. Djevojke, sretno!

Mirhat Mračkić

Izvor: Novum.ba
          foto: Nejra R.

Vezano: