Nekada davno, dok sam bio mali, pročitao sam jednu knjigu koju ste, vjerujem, skoro svi vi imali priliku pročitati. Knjiga je govorila o jednom stolaru, starcu Đepetu, koji je bio veliki zaljubljenik u svoj posao i veliki majstor svog zanata. Đepeto je, naime, bio vrstan stolar, toliko dobar u svom poslu da je jednog dana od običnog komada drveta napravio lutka koji je hodao, pričao i veoma vješto lagao. Sve mi je to izgledalo toliko nevjerovatno, bar do danas. Danas odem s mojim prijateljem, Enom Bulutom, u njegovo rodno mjesto Godušu kod Visokog.

Svratili smo, ma bolje reći, maksuz smo otišli kod njegovog komšije i prijatelja Vehaba Halilovića. Domaćin, onako domaćinski, srdačno, dočekao nas, veli: “Bujrum, kahva!”
Zove u kuću, ali mi jok. Prvo da mi, ako može (a što ne bi moglo) malo vidimo radionicu. I tako, uđemo mi u radionicu i ja pred sobom, oči u oči, imam majstora svoga zanata, drvoresca, istinskog umjetnika Vehaba Halilovića.
Čovjek koji oživljava drvo, udahnjuje dušu predmetima od drveta.

E, sad možete reći da pretjerujem, cirkuzim, možete reći šta hoćete, ali sam u jednom trenutku pomislio kako onaj drveni lutak sigurno nije napravljen u Italiji nego ovdje u Goduši. Velim sam sebi, da u to nema sumnje. Sad je li se majstor zvao Vehab, nisam siguran. Đepeto sigurno nije.
Naš današnji domaćin ovim se poslom bavi još od malih nogu, od svoga ranog djetinjstva. Kako i sam kaže, ovo je tradicija cijelog ovog područja i naravno porodična tradicija. Vehab je ovdje, što bi rekli stari Latini, Primus inter pares (Prvi među jednakima). Puno selo majstora ovoga zanata, ali kad hoćete nešto da zabilježite, svi vas usmjeravaju na Vehaba. Respekt.

Odmah uz porodičnu kuću sagradio je, uz pomoć Općine Visoko, Zavičajnog muzeja grada Visoko i Fondacije “Mozaik”, objekat u čijem se prizemlju nalazi njegova skromna radionica. Na spratu je smještena etno soba u kojoj se nalazi stalna izložbena postavka, u okviru koje se može vidjeti veliki broj proizvoda ovog zaljubljenika u svoj posao. Inače, Vehab je bio dugogodišnji radnik “TAS-a”.
U AR BiH je bio od prvog dana agresije i, kako kažu mještani a i sam Vehab, odigrao je veoma značajnu ulogu u prihvatu mnogobrojnog ljudstva koje je na ove terene dolazilo u toku rata, kao i organizovanju logističke podrške za borce. S ponosom nam pokazuje zahvalnicu koju je dobio u to ime od komande Visočke brigade. Sada je u penziji i može u potpunosti da se posveti svojoj prvoj i najvećoj ljubavi, drvetu. Svoje znanje i umijeće polahko prenosi na unuke i siguran je da će tradicija ovog porodičnog zanata biti nastavljena. Pokazuje nam brojne pohvale, zahvalnice, diplome kojima ni on ne zna broja. Umijeće ovog, kako reče Eno, “Copperfielda“, kada je drvo u pitanju, opisano je i u UNICEF-ovoj knjizi “Tradicionalna umjetnost i zanati u Bosni i Hercegovini”. Pisali su o njemu i naši autori, između ostalih i Mehmed Pargan u knjizi “Tradicija BiH - zanati”.

Kazuje Vehab na naše pitanje koliko mu je godina, da ih ima ali ih ne osjeća i da i u ovim “penzionerskim” radi kao da mu je tek trideset, u šta smo se zaista i sami mogli uvjeriti. Predmete izrađuje od svih vrsta drveta.

"Najbolji i najzahvalniji za obradu je javor", kaže Vehab, "ali može i šljiva, trešnja, jasen..."
Važno je da je drvo čisto i zdravo. Za plasman i prodaju proizvoda ne brine, ima stalnu mušteriju, a i pročulo se za njega kao vrsnog majstora pa nerijetko mušterije dolaze na kućna vrata da bi kupili nešto od njegovih proizvoda. Prije se prodavalo i na primorju, ali je sada nakon rata malo teže za prodaju jer je tržište znatno smanjeno. Ipak, ne žali se. Kaže, dobro je, hvala Bogu. Mogli bismo mi s ovim otvorenim i za priču hornim čovjekom danima, ali valja poći. Rastajemo se uz obećanje da ćemo ga, ako Bog da, ljetos ponovo posjetiti kada planira da će etno soba biti u potpunosti završena. Kao što reče veliki pisac: “Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje.”...

Vehab ih ima mnogo više ali mu volje ne nedostaje. Nadamo se da će mu Bog dati zdravlja i života da svoje želje i realizuje. 

Historijat drovorezbarstva  u Bosni i Hercegovini

Na kraju da ne zaboravimo i one koji uživaju u podacima historijskog tipa
vezano za ovaj zanat. Od svojih početaka postojanja na Zemlji čovjek je osjećao potrebu za
ukrašavanjem boravišnog prostora. Veoma često ta želja je bila potisnuta u drugi plan jer je to
bilo uslovljavano ekonomskim statusom pa se u najvećoj mjeri davala prednost
funkcionalnom nad estetskim. Lijepo i skupo je uglavnom bila privilegija u kojoj su mogli
uživati isključivo bogatiji. Zbog svega navedenog, ljudi su pribjegavali jeftinijim, dostupnijim
varijantama ukrašavanja vlastitih boravišnih prostora, za svoju dušu i vlastitim rukama.
Drvorezbarstvo je bilo veoma rasprostranjeno još među starim slavenskim narodima. U svojoj
šumom bogatoj pradomovini izrađivali su Slaveni svoje građevine (kuće, hramove, itd.) od
drveta. Želeći da im ti njihovi domovi budu što ljepši i privlačniji, pribjegavali su njihovom
ukrašavanju. Donoseći ovu umjetnost na ove prostore ona se dalje razvijala i usavršavala. U
krajevima gdje je bilo više kamena nego drveta razvilo se klesarstvo, što se lijepo vidi na
primjeru zapadne Hercegovine. O porijeklu i razvoju drvorezbarstva u pojedinih današnjih
slavenskih naroda ne može se zapravo za sada još ništa pouzdano govoriti, jer se iz onih
prastarih vremena nije ništa sačuvalo na osnovi čega bismo mogli izvoditi neke zaključke, a
osim toga ovoj se struci do sada obraćalo vrlo malo pažnje i gotovo nigdje nije detaljnije
ispitana. Drvorezbarstvo u Bosni i Hercegovini nije posvuda podjednako rasprostranjeno.
Zanimljivo je da se u nas rasprostranjenje drvorezbarske umjetnosti podudara izvrsno s
rasprostranjenjem umjetnosti veza, što je i razumljivo jer su motivi veza prenošeni i rađeni u
drvetu. To se posebno moglo uočiti u slabije razvijenim krajevima, gdje je narod mogao
slobodno da razvija svoju stvaralačku snagu i kreativnost, bez oponašanja tuđih uzora.
Potpuna izvornost i originalnost su nepobitne karakteristike ovih grana naše narodne
umjetnosti i stvaralaštva. Ako upoređujemo drvorezbarstvo brdskih krajeva s onim iz
ravničarskih krajeva, odmah ćemo primjetiti istančanost detalja i savršenstvo kod prvih i pad
kvaliteta kod drugih jer se kod njih u jednom momentu prešlo na kopiranje motiva, izradu
predmeta u komercijalne svrhe, radi novca i količine, a ne radi očuvanja jednog vida osobene
identifikacije kroz ovu vrstu umjetnosti što je slučaj kod prvih. Prema motivima može se
utvrditi iz koga kraja potiče određeni rad. Glavna područja šaranja po drvetu u Bosni i
Hercegovini nalaze se u zapadnoj Bosni (rijeka Rama pa preko Kupresa sve do u Bosansku
Krajinu). Ovo je zapravo i jedan od glavnih centara našeg narodnog veziva. Vještiji ljudi
šaraju i za pare i u zamjenu za žito, vunu, itd., pa im je to kao neka vrsta zanata. Vrlo su
raznoliki i mnogobrojni predmeti, koje naš narod šara. Šara se ponajviše po ravnoj ali i po
obloj plohi. Glavni motiv našeg šaranja po drvetu svakako je samo geometrijski, koji u razno
kombiniranim figurama ispunjava cijele plohe. Tu je i područje Konjica i okoline gdje je ovaj
zanat i danas izuzetno cijenjen i razvijen.
Putopisac Heinrich Renner je u Konjicu boravio dva puta, tokom 1885. i 1895. godine i o
Konjicu, odnosno konjičkom drvorezbarstvu zapisao:
«Vrijedno je preporučiti i direktni izlet iz Konjica u dolinu Bijele, što smo ju već spomenuli.
Tu se izrađuju veoma lijepe drvene rezbarije i sprave, osobito oni sanduci u kojima seljaci spremaju svoje haljine i vrjednije stvari» .
Prije austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, vještinu drvorezbarenja u konjički kraj,
odnosno gornji tok rijeke Neretve (potez od Bijele do Grušče) donijeli su doseljeni
zemljoradnici – drvorezbari iz Hercegovine. Znamenita konjička porodica Mulić, pored toga
što se veoma uspješno bavi ovim zanatom još od daleke 1929. godine, u Konjicu ima i sada
već čuveni Muzej drvorezbarstva. Visočki kraj je također nadaleko poznat po svojim
drvorescima. Ovi majstori svoga zanata, a najviše ih je oko sela Goduša, rade bravure u drvetu
koje ostavljaju bez daha.Najčešće ranije rađeni i ukrašavani predmeti su
kreveti, stolovi, kundaci, preslice, vretena, čibuci, muzički instrumenti, djevojačke sehare,
ramovi za djevojačka ogledala, pratljače, kosišta, vodijeri, balčaci (drške za noževe i sablje,
ploske za rakiju, bešike, kašike, tanjiri, drvene zdjele, kutije za duhan, itd. Nikako ne smijemo
zaboraviti njihov doprinos u ukrašavanju mnogobrojnih vjerskih objekata. Izuzetno lijepo
ukrašeni natpisi na ulazima u džamije, tekije, levhe na zidovima džamija i mekteba još uvijek
svjedoče o ovoj prefinjenoj umjetnosti. Dakle, pravili su se predmeti koji su u ono vrijeme
imali široku upotrebu u domaćinstvu ali i ukrasni predmeti. Razvojem industrije prelazi se na
rezbarenje ukrasnih predmeta a ovi prethodno nabrojani se zbog lakše izrade i pristupačnije
cijene uglavnom kupuju.

Šta još reći?

Sačuvajmo ovaj zanat koji je naš zaštitni znak u Evropi
i svijetu.Kupovinom jednog ovakvog predmeta sačuvat ćete dašak starih vremena u vašem
stanu ili kući, a vaš boravišni prostor će obogaćen ovim detaljem biti znatno ljepši.