“U ovom poslu za mene nema ništa nepoznato, ruke bi još mogle i htjele raditi ali nemaju kome.”

Mišanović na sajmu u Njemačkoj

Ovako svoju priču započinje kovač Mladen Mišanović, poznatiji pod nadimkom Pegić, iz Kreševa. S ovim vedrim, živahnim starcem razgovarali smo u njegovoj kovačkoj radnji koja je, kako kaže Mladen, zapošljavala 14 radnika. Sada je Mladen sam u radnji . Penzioner je i živi sa suprugom i mlađim sinom. Radi isključivo po narudžbi sitnije poslove. Sa sjetom se prisjeća vremena kada se nije moglo odgovoriti zahtjevima tržišta i kada se godišnje prodavalo i po pet hiljada konjskih potkovica, bezbroj alatki za poljoprivredu i domaćinstvo. Sada su konje, veli, zamijenili automobili, a ljudi sve manje kupuju i alatke.

S ponosom ističe da je stariji sin inžinjer mašinstva , poslije nekoliko godina protraćenih za sitne pare u Hercegovini, otišao u Njemačku gdje živi i radi. Pomaže porodici i kako kaže njegova majka bez njegove pomoći bilo bi jako teško. Mladen je nadaleko poznati majstor svog zanata. S ponosom nam pokazuje sliku iz 2004.godine kada je bio predstavnik Bosne i Hercegovine na čuvenom sajmu zanatstva u Njemačkoj. Dolazili su veli Njemci više puta u Kreševo, dok se nisu uvjerili da Mladen zaista svojim rukama radi sve ono što su vidjeli u njegovoj radnji. Dostojno nas je predstavljao kod Njemaca kojima se divi zbog rada i discipline. Na pitanje šta bi poručio mladim ljudima u BiH, Mladen kaže kratko i jasno:

“ Rekao bih im da se okrenu poslu. Nema hljeba bez rada a sve ove gluposti oko politike i hljeba bez motike neka zaborave. Rad, rad i rad”.

Proizvodi kreševskih kovača nadaleko poznati

Nakon dugog i prijatnog razgovora s Mladenom svratio sam u kafanu kod gospodina Ante Bana koga sam sasvim slučajno upoznao toga dana. On me uputio u prigradsko naselje Alagići, gdje se nalazi kovačka radionica braće Lukić. Ljubazni domaćini su me primili i odobrili mi ulazak u halu , snimanje i fotografisanje, ali su mi najljubaznije objasnili da za razgovor jednostavno nemaju vremena. Gledajući video snimke snimljene u njihovoj ogromnoj, proizvodnoj hali vidjet ćete o čemu govorimo. Ovdje se radi punom parom. Ljudi koje smo zatekli u hali jednostavno nemaju kada dići glavu od posla.

Gledajući vješte ruke ovih majstora sjetih se skoro zaboravljene priče o kreševskim mladićima , kovačima, koji su da bi mogli stupiti u brak morali zadovoljiti na jednom izuzetno teškom testu. Naime, morali su potkovati jaje. Prava , pravcata kokošja jaja, potkivali su minijaturnim ekserima i potkovicama pazeći pri tome da se jaje ne razbije. Uspješno privodeći ovaj svojevrstan test kraju dokazivali su da su dobri majstori i da će od svoga posla moći uspješno brinuti o budućoj porodici. Gledajući ove momke, majstore svoga zanata, bio sam siguran da, ne samo da mogu potkovati jaje , nego da, kako je to često govorila starina, mogu potkovati i “vraga na ledu”. Potkovana jaja kao suvenir još uvijek možete kupiti u Kreševu. Znači, biće svatova a ima i biće i dobrih majstora kovača.

Kutak za ljubitelje istorije

Gledano s istorijskog aspekta, kovački zanat je jedan od najstarijih zanata koji su se održali do danas.
Kao što je poznato , već u starijem kamenom dobu, počinje obrada i primjena metala u različite
svrhe. U mlađem kamenom dobu, oružje i oruđe pored funkcionalnog već upražnjavaju i blagi
estetski momenat. Kroz istoriju tehnike i tehnologije obrade metala se mijenjaju i usavršavaju, a
potreba za razvojem metalske industrije postaje sve veća. Proizvodno zanatstvo u Kreševu poznato je već vjekovima. Moglo bi se reći da je razvoj kovačkog zanata išao uporedo s razvojem rudarstva. Još u srednjem vijeku u Kreševu se kopala i prerađivala željezna ruda. Proizvodi kovani u ovim krajevima bili su prepoznatljivi i cijenjeni u Veneciji, Dubrovniku i Turskoj. Oružja i alati izrađivani u Kreševu, Varešu i Mrkonjić Gradu bila su veoma tražena i za njih se nije žalilo porošiti novac. Veliki uticaj na razvoj rudarstva , a samim tim i na kovačke zanate imali su Sasi.

Prva Kovačka zadruga u Kreševu bila je organizovana još daleke 1907.godine. Ona je postojala sve do 1948.godine kada se osniva Tvornica kovanog alata „Čelik“. Nakon rata a u želji da se razvija mala privreda ponovo počinje proizvodnja alata u privatnom sektoru. U cilju organizovanog nastupa na tržištu osniva se Zanatska zadruga „UNIKOV“ čiji je zadatak ispitivanje i obrada zahtjeva tržišta, nabavka materijala i distribucija gotovih proizvoda. Osim samostalnog nastupa „UNIKOV“ ide i u kooperaciju s Tvornicom lakih otkovaka Kreševo. Proizvodi koje izrađuju su standardizirani i prilagođeni zahtjevima kupaca.