“Sine Vedade, nauči i ovaj moj zanat. Da Bog da ti nikad ne trebao, ali znanja i posla nikad nije previše”. 
Ovako je 46-godišnji Vahid Ohran iz Visočkog zaseoka Ćemalovići kod Liješeve savjetovao svog starijeg sina Vedada, učenika 9.-og razreda Osnovne škole. Vedad, fin, skroman i poslušan momak , poslušao babu i naučio zanat. U maloj  grnčarskoj radionici , u ovom seocetu, u koje  možete doći iz pravca Jehovca ili iz Visokog, otac i sin svakodnevno dokazuju da glina nije samo jalova, beskorisna zemlja.

Otac i sin

Mlađi Vahidov sin, Ajdin, je učenik trećeg razreda i takođe pomaže u radionici. Za poslove u kući brine se supruga Hava. Vahid je ranije bio radnik KTK-a u Visokom ali plata bijedna, neredovna pa se morala tražiti alternativa. Ovaj posao je uspješno radio njegov djed. Otac slabije, veli Vahid. Bilo je to doba industrijalizacije, pa je državni posao u fabrici bio nešto za čim se tada težilo. Vahid je par godina imao prijavljenu djelatnost, ali je razočaran netransparentnim načinom dodjele podsticaja i sredstava odlučio odjaviti djelatnost. Kazuje kako su pojedinci , u jednom momentu bili organizovali i nekakvo Udruženje  grnčara, koje je trebalo organizirati grnčare, istražiti i organizovati tržište , brinuti o nabavci mašina i repromaterijala i slično. Od svega toga nije bilo ništa jer su dobivena sredstva  kako Vahid kaže dolazila u ruke ljudi koji nemaju nikakve veze s grnčarstvom i preusmjeravana su u izgradnju društvenog doma. 

Uskoro i etno soba

Dakle, po staroj “u se i u svoje kljuse”, zapeo Vahid, pljunuo u šake i radi. Napominje kako ovaj posao kao i svaki drugi treba prije svega voljeti da bi se uspješno radio. Pokazuje mi gomilu istih vrčeva, ćupova, bardaka. 
Kaže mi :-“Jelda, tebi su svi isti?” 

I jesu, zaista. A ipak nisu. Kaže Vahid da kad pogleda svaki od ovih svojih radova, tačno zna u kakvom je raspoloženju bio u trenutku kada je radio na njemu. Uz svoju novu, lijepo uređenu i namještenu kuću planira uskoro namjestiti i opremiti etno sobu. 
Mnogo toga je već prikupio što možete vidjeti u našoj galeriji slika. Za plasman proizvoda ne brine. Sve što napravi, unaprijed je zaručeno i ima mušteriju . Mušterije su zadovoljne a i Vahid s njima.  S ponosom pokazuje neke od proizvoda. Sve su to unikatni proizvodi koji su nekad a i sad nezamjenjivi industrijskim proizvodima. Posude za med, amfore za vino, bardaci, predmeti koje je Vahid uradio za Zavičajni muzej u Visokom samo su dio njegovog proizvodnog asortimana. Način izrade ovih predmeta nije se puno promijenio u odnosu na nekadašnji. Na nečemu sto se ni na koji način ne bi moglo nazvati mašinom jer nema motor Vahid je pravi virtuoz.

Bezlični grumen zemlje pretvara u umjetnost

Bezlični grumen zemlje koji on pažljivo odabere, jer kako kaže nije svejedno kakva je zemlja, njena struktura, gustoća , masnoća itd..., prvo prolazi kroz mašinu za mljevenje zemlje. Potom , ona dolazi u Vedadove ruke. On je raskiseli i omekša, a zatim je predaje babi. Vahid na grnčarskom točku, na mehanički pogon oblikuje zemlju u željeni oblik. Tu, pred našim očima dešava se čarolija. Bezlična masa polahko, s ljubavlju postaje željeni oblik, postaje umjetnost. Vahid strpljivo i nježno kao da miluje zemlju, iz dana u dan sve bolje, ljepše i sigurnije stvara. Uz put mi objašnjava sitne tajne svoga zanata. Sve je veli podređeno zahtjevima kupaca. Tako pojedini kupci traže da se vrčevi za med iznutra oblože tečnim voskom radi poboljšanja nepropustljivosti. Kada se u njih uspe med, ukoliko će duže stajati u njima, stavlja se čep koji se takode zalije voskom. Amfore za vino iz Vahidove radionice krase i podrume čuvene vinarije “Matuško” u Hrvatskoj. Na kraju, napominje da su ovaj i druge zanate ovih nekoliko godina očuvali ljudi iz dijaspore kao najveći kupci u momentu kada domaće stanovništvo nije imalo novca i mogućnosti . Rastali smo se uz čvrsto obećanje da ćemo se uskoro ponovo vidjeti. Nadamo se da će do tada Vahidova etno soba biti završena. Vedadu želimo puno uspjeha u budućnosti. Gledajući ga s kojim elanom pomaže ocu i s kakvim ushićenjem priča o daljnjem školovanju , za ovog simpatičnog momka samo nebo je granica.

Kutak za ljubitelje historije
Grnčarski zanat nije najstariji na zemlji, ali sigurno jeste jedan od najstarijih. Koristeći ono što mu je pri ruci, vjerovatno prvo iz radoznalosti, čovjek je spoznao da se zemlja može oblikovati. Ubrzo je shvatio da to što pravi nije samo lijepo za oko, već se može učiniti i korisnim, pa je ovo „čeprkanje po blatu“, iz čiste dosade,  pretvorio u glavno zanimanje, a svoje rukotvorine pretvarao u predmete za praktičnu upotrebu. Zanat grnčara nije nimalo lagan. Čak što više težak je i nepredvidiv. Dovoljno je malo odstupanje od propisane temperature pa da cijela serija proizvoda: vazni, ibrika, tacni, tepsija, kasica za banke, posuda za pečenje mesa propadne. Predmeti koji se oblikuju na grnčarskom točku idu u grnčarsku peć. Ako pri pečenju sve prođe kako treba, pristupa se najtežoj fazi u izradi ovog posuđa a to   je tzv. garenje posuđa. To je proces u kome posuđe dobije patinu kao da je staro stotinama godina. Dakle, temperatura od 1.000 stepeni na kojoj smo ispekli glinu spušta se negdje na oko 800 stepeni celzijusa i počinje tzv. garenje. Uzimamo posuđe iz peći onako vrelo i uranjamo u smjesu pšeničnog brašna i vode. Dodaju se i mekinje. Na taj način se posuđe kali kako bi dobilo visoku tvrdoću, prirodnu boju i otpornost na propustljivost i temperaturu. Čovjek je u ovom zanatu spojio tri elementa: zemlju, vodu i vatru i  tako pronašao čarobnu formulu za kvalitet i dugovječnost svojih proizvoda. Kolijevka ovog, kao i mnogih drugih zanata nalazi se na Starom istoku. Prve dekorativne predmete ove vrste nalazimo još u Babilonu i Mesopotamiji. Ovaj materijal posebno je bio prikladan za pravljenje ploča na kojima su se prikazivali detalji iz života faraona. Isprva jednostavni i naivni crteži, vremenom su počeli poprimati prave umjetničke primjese. Dodavana je boja a i motivi su počeli biti raznovrsniji. Pečenje tada još nije bilo poznato, a nije bilo ni potrebno s obzirom na klimatske osobenosti tog podneblja.Ipak, peći za pečenje keramike pronađene u Mesopotamiji nam govore da je sa pločicama slučaj bio drugačiji, i da su zajedno sa glinenim posuđem izlagane plamenu kako bi se iz njih izvukla sva voda i kako bi dodatno očvrsnule.U vijekovima koji su uslijedili, u red naroda koji izrađuju keramiku staju Grci, Rimljani, Persijanci,Kina i Indija svako na svoj način obogaćujući proizvodnu tehniku i dodajući svojim proizvodima specifičnosti vlastite kulture. Kinezi su poseban pečat ovoj umjetnosti dali onog trenutka kada su napravili porcelan i razvili tehniku glaziranja keramike. Tragove ove djelatnosti u Evropi nalazimo još u 8. vijeku u Španiji koji su bili pod uticajem Mavara te su tako preuzeli ovu umjetnost s istoka. Pored njih ne možemo a da ne istaknemo i Italiju koji su ovakvu vrstu keramike, koja im je dospjela u ruke prvi put u 13. vijeku, nazvali majolika pogrešno misleći da je porijeklom sa ostrva Majorka, iako se ustvari radilo o persijskoj i arapskoj keramici. Najstarije i najpoznatije arheološko nalazište u BiH , još iz kasnog kamenog doba je Butmir kod Sarajeva. Ostaci ove vrste umjetnosti pronađeni su na ovom mjestu u izuzetno velikom obimu. Na bazi naučnih činjenica pretpostavlja se da je naselje Butmir bilo naseljeno od 5500. do 4500. godine p.n.e.