Sigurno ste kada upalite roštilj negdje pored rijeke ili potoka bili omamljeni prijatnim mirisom pečenog mesa pa se nikada niste stigli zapitati kako nastaje drveni ugalj. O tome ćemo danas govoriti u priči o starim zaboravljenim zanimanjima.
Priča je malo drugačija od dosadašnjih jer naši današnji domaćini nisu htjeli da ih fotografišemo i snimamo. Poštujući njihovu volju, snimili smo samo žege (ćumurane). To su peći za proizvodnju drvenog uglja. Sazidane su od vatrostalne cigle. U donjem dijelu su metalna vrata kroz koja se vadi ugalj. Peć je oblika polulopte. Na vrhu se nalazi metalni poklopac kroz koji se u periodu izgaranja drva dodaju i dopunjuju u peć da bi se izvukla što veća količina drvenog uglja u toku loženja peći. Peć je okolo ojačana čeličnim sajlama kao obručevima. Radi nepropustljivosti zraka, oblijepljena je betonskim malterom. Drveni ugalj je gorivo koje nastaje pri termičkoj razgradnji suhog drva (13 do 18 % vlage) bez kisika pri zagrijavanju iznad 275 °C (piroliza).

Najbolji ugalj se proizvodi od grabovog i bukovog drveta. Kada se u peć (narodni izraz „žega“) slože drva, pristupa se paljenju. Kada smo sigurni da se drvo dobro upalilo, zatvaramo poklopac na vrhu. Svuda uokolo na zidovima žege, nalaze se dva reda otvora, obično veličine prepolovljene, vatrostalne cigle. One služe za ozračivanje i smanjenje kompresije kod loženja. Kada ih žele zatvoriti, ćumuraši u njih stavljaju prepolovljene cigle, a zatim otvor premažu
raskvašenom glinom. Za privremeno zapušavanje ovih rupa u toku samog loženja koriste se mokre krpe koje se štapom uguraju u otvore i tako smanje dotok kisika. Ovaj posao koji na prvi pogled izgleda jednostavan, ustvari zahtijeva dosta znanja. Nerijetko se znalo desiti da peć zbog nestručnog rada eksplodira. Drvo se unutra karbonizira i sliježe pa se drva dodaju po dva, tri puta dnevno. Kada je postupak gotov, kroz poklopac se sipa voda, vatra se gasi i ostavlja da se ohladi.

Nakon toga se otvaraju vrata peći i pristupa se vađenju uglja. Za to se koristi poseban alat, široke metalne viljuške (vilaši). Ugalj je lagan pa možemo uzeti veću količinu, a kroz vilaše odmah propada ugljena prašina tako da je ugalj očišćen od primjesa. Ugalj se pakuje u vreće, prema željama kupca i spreman je za korištenje.

Da bismo izvadili ugalj i spakovali ga u vreće, moramo biti potpuno sigurni da je ugalj potpuno ugašen jer se nerijetko znalo desiti da se ugalj nakon vađenja iz peći, u kontaktu sa zrakom upali i izgori. Količina dobivenog uglja zavisi od
kvaliteta drveta, veličine peći ali i od stručnosti ljudi koji rade na peći. Sve u svemu, težak, mukotrpan i prljav posao.
Eto, nadamo se da ste naučili nešto novo, ostalo je samo da kupite drveni ugalj, ćevape, teletinu, piletinu ili neko drugo meso i prepustite se ugođaju. Ne bi bilo loše “pozvati” i čitavo janje da vam “uveliča“ slavlje. Prijatno!