Mirhat Mračkić 'Zaštitnik'

Svaki dan Hasibovog djetinjstva bio je isti. Rano ujutro pješačio bi do škole koja je bila udaljena oko dva kilometra, u susjednom selu. Poslije nastave žurio bi kući, jeo na brzinu, a onda bi puštao malobrojno stado ovaca na ispašu. To je bio isključivo njegov posao. Svakoga dana, u isto vrijeme dječačić bi provodio stado kroz mahalu pazeći da ne skrenu u čiju livadu, povrtnjak ili avliju. Putem bi u sebi molio Boga da kada dođu do ceste, koju je također trebalo preći, ne bude automobila jer bi se ovce uplašene zvukom motora ili sirenom razbježale pa bi jadni dječak teškom mukom skupljao raštrkano stado. Kada bi konačno prešao cestu, odahnuo bi jer bi se našao na prostranoj livadici uz rijeku gdje bi se ovce razišle tražeći zalogaje ukusne trave, koje je ovdje bilo u izobilju. Ipak, to nije bio kraj Hasibovim nevoljama.
S lijeve strane puta bila je nepregledna livada gazde Omera. Pohlepa nema očiju. Uz svo bogatstvo koje je imao, Omer je primakao međaše uz sami put, uzimajući i prisvajajući za sebe ono što nije bilo njegovo. On je bio nadaleko poznat po svom tvrdičluku i mudraluku, kako su govorili stariji kadgod bi se povela priča o njemu. Njegova majka Vasva je rano ostala udovica. U nju je bio zaljubljen Šemso, gazda iz sela koji ju je jedne noći i doveo kući želeći da se uzmu. Omer je bio sin jedinac. Imao je sestre, ali kako one u taj vakat nisu običavale dijeliti imetak , a imalo se dosta toga dijeliti, Omer je dao sebi u zadatak da onemogući majku da ostane u braku iz koga će mu se možda roditi polubrat koji bi s njim dijelio ono sto je Omer htio zadržati samo za sebe. Uzalud je Vasva nosila jastuk ispod haljina želeći da svijet pomisli kako je trudna, Omer je otišao i na silu je vratio kući. Šemso se ubrzo oženio drugom i tako je jedna velika ljubav bila ugašena. Zauvijek. Mahalom je još neko vrijeme kružila priča o nesretnoj ljubavi a onda se prašina slegla. 
Hasib je idući za ovcama uvijek nosio knjigu. Volio je da čita. Kući nisu imali svjetlo pa mu je bilo lakše da uči danju nego uvečer uz svjetlost lampe. Zanio se tako i nije ni primijetio da je jedna ovca odlutala u prikrajak Omerove njive. Omer je toga dana baš krčio trnje i korov uz samu ivicu puta i odmah je ugledao odbjeglu ovcu. Počeo je galamiti. Zbunjeni dječak je podigao pogled i tek tada vidio da mu je ovca u tobožnjem zijanu. Potrčao je da je što prije otjera. Noge su mu klecale a srce lupalo tako jako da mu je bubnjalo u ušima. Na međi je stajao Omer i prije nego što se dječak snašao, prišao mu je i krvnički ga zgrabio za uho. Lice dječaka je poprimilo bolnu grimasu. Osjetio je da ga ogromna ručetina diže iznad zemlje. Zamaglilo mu se pred očima, ništa nije vidio. Čuo je samo krupni muški glas, psovke i prijetnje. Napokon ga je ta ogromna, gruba, dlakava ruka pustila i dječačić je pao na zemlju. Ni sam ne znajući zašto zgrabio je lanac i plačući, divljački potjerao stado kući. Srećom, ni ovaj put na cesti nije bilo automobila jer ih on ne bi vidio. Žurio je da samo što prije stigne kući. Utjerao je ovce u tor i zatvorio vratnicu. U tom trenutku se na vratima šupe u kojoj je nešto radio, pojavio otac. Nije bilo vrijeme da se ovce vrate kući pa je izašao da vidi zašto ih je mališan ranije dotjerao. Bio je spreman da zagalami, ali je ugledao uplakano dječakovo lice i odustao je. Sagnuo se ispred dječaka i slušao njegovu priču popraćenu jecajima. Hasib ništa nije slagao, ništa dodao niti oduzeo. 
Dok je slušao, očevo lice poprimalo je neki čudan, dječaku nepoznat izraz. Lice mu je postalo mračno, smrknuto, oči suzne. Zagledao se pažljivo kao da ne vjeruje. Iza dječakovog uha, na onom mekanom dijelu gdje bi mu, da je djevojčica, stajala minđuša, otac je opazio trag krvi. Dušmanin je toliko jako povukao dječaka za uho da ga je raskrvario. U ocu je to probudilo bolna sjećanja na njegovo djetinjstvo. I njega su seoske gazde znale tako na pravdi Boga izdevetati, tek tako, da mu pokažu ko je gazda u selu, a i kao avans, da mu ne bi naumpao kakav zijan. “Sirotinjo, i Bogu si teška“, pomislio je i proključalo je u njemu. Uzeo je dječaka za ruku i poveo ga pred šupu. Iz nje je izvukao bicikl na kome je na šipki ispred njegovog sjedišta bila postavljena korpa za dječaka. Posadio ga je u sjedište i krenuo prema Omerovoj kući. Omer je u susjednom selu držao prodavnicu. Davao bi seljacima na zajam a onda bi dopisivao iznose i naplaćivao mnogo više nego što je kupljena roba vrijedila, ali šta su jadnici mogli. Para da odmah plate nisu imali, a valjalo je misliti da će se morati i sljedeći mjesec uzeti na veresiju pa su pristajali na Omerovu ucjenu i lopovluk. 
Brzo su stigli pred trgovinu. Unutra su bila dvojica seoskih besposličara s kojima je Omer redovno zbijao neslane šale. Dječaku su ponovo klecnule noge kada ga je ugledao kroz izlog, ali ga je otac uzeo za ruku i poveo u prodavnicu. Vidjevši očev izraz lica Omer se povukao iza pulta i smiješio se glumeći dobrodošlicu. 
“Omere, jesam li ja tebi možda nešto dužan?“, ljutito je upitao otac. 
“Vala, koliko ja znam, nisi”, odgovorio je Omer tiho, upola glasa.
“Ako jesam , reci da se to izmiri! Šteta se može učiniti, ali i nadoknaditi. A dijete mi ne diraj, Omere! Dosta sam ja aginskih degeneka dobio. Ako imamo nešto neraščišćeno i ako si muško, izađi. Čekam te pred prodavnicom!”
Rekavši to, otac se okrenuo i izašao napolje vodeći dječaka za ručicu. Dječak je poslušno išao za ocem, a suze su mu ponovo krenule niz lice. Nije znao da li je plakao od sreće, ponosa koji je osjećao zbog toga što ima takvog oca ili nečeg trećeg. Kroz staklo je gledao uplašenog i zbunjenog Omera koji se pravio da popravlja i dovodi u red složenu robu na policama. Sagnuo je glavu ne pomišljajući da izađe napolje. Onda se odjednom okrenuo onoj dvojici danguba i zgrmio: “Šta vas dvojica radite ovdje povazdan? Jeli ovo čekaonica? Nemate pametnijeg posla?! Napolje!”. Zbunjeni, njih dvojica se lagano s rukama u džepovima izvukoše napolje. Otac posjede dječaka u korpu i lagano krenuše kući. Sjedeći tako ispred oca Hasib je osjećao neku neobjašnjivu toplotu. A sunce bijaše već odavno zašlo.
 

Novum.ba/Mračkić Mirhat

Vezano: