Bog je svačiji, sinko

Na samom kraju sela, u skromnom kućerku u kojem su zeleni kredenac bez vrata, rasklimane drvene sećije i kalufni jastuci bili jedino pokućstvo i namještaj, živio je Hasan s svojom porodicom. Ako se to moglo zvati životom. Više gladni nego siti, a opet veseli. On, žena i djeca. Bilo ih je šestoro, sve jedno drugom do uha. Otac Hasan je kao i većina muškaraca iz sela radio u mjesnoj pilani. Plaća mala, nikakva. Usta puno, a hljeba premalo. Otac njemu i dvojici braće razdijelio ono malo zemlje što je imao, svako radio svoj dio; a ona neplodna, škrta. I nije se Hasan ljutio na sudbinu. Vjerovao je u Božje određenje, ali bilo mu nekako nepravo što je ta svemoguća Sila baš njemu odredila da on nema. Sanjao je kako će jednoga dana i njegova djeca imati kao i ostala, ali Hasan snuje a Bog određuje. Nije se dalo. Nekako kupi konja, star, sipljiv, više ždrijebe nego konj ali bolje se nije moglo. Radio je ono malo svoje zemlje, a i po selu za nadnicu kada bi ga ko zvao. Dječica rasla, kao iz vode, zdrava i vesela.

Nizvodno, niz potok koji je izvirao ispod Hasanove kuće, na jednom brijegu koji se izdizao iznad ostalih kuća, Ivo i Kata izrodiše jedanaestoro dječice. I Ivo je kao i Hasan radio u pilani, za bijednu platu. Da bi zaradio još koju paru, iza kuće je napravio drvenu šupu u kojoj je popravljao bicikle. A bicikala je bilo mnogo. Ko je u taj vakat imao bicikl, čuvao ga je kao oči u glavi jer pilana je bila podaleko, na samom ulazu u grad. Oni koji nisu mogli uštedjeti za bicikla išli su pješice. Kao što je bio običaj, Ivanovom desetom djetetu, kum je bio lično drug Tito ali to mu nije donijelo neku posebnu korist. Naravno, bio je ponosan na to ali od ponosa se nije moglo živjeti. Kata bi vrlo često, iza kuće ložila veliku vatru. U velikom kaznu bi kuhala krompir da se djeca najedu, bilo čega, samo da stomak nije prazan. Skuhani krompir bi ostavljala iza kuće da se ohladi a vrlo često bi, kada bi otišla da donese krompir na sto, zaticala prazan kazan jer su djeca jagmeći se razgrabila sav krompir. Izgrdila bi ih, tobože kao da se ljuti, a ustvari joj je bilo drago što je bar nakratko nahranila svoju gladnu dječicu.

Sudbina je čudna. Hasan i Ivo su skupa radili, skupa išli na posao. Jedući na pauzi potanak ručak koji su im žene spremale, krijući se od sunca i znatiželjnih pogleda ostalih radnika koji su rado zavirivali u tuđi tanjir, njih dvojica bi se jadali jedan drugom.


- E, moj ‘Asane, znam kako ti je, vjeruj mi. I mojih sedmoro idu u školu. Po knjigu, sedam knjiga. Svakom torba, čizme, pantalone... Al’ dobro je, nek su živi i zdravi.

- Pravo veliš. I nas je mati izrodila osmoro. Nešto pomrlo, nešto ostalo. Pa eto, nismo umrli od gladi. Neće vala ni naši dok je nas i dragog Allaha.

- Neće, neće. Dat će Bog i nama. Bog je svačiji.

- Dobro si, Boga mi, niko k’o on.


I pogleda Bog i na njih dvojicu. Jedno za drugim i Ivanova i Hasanova djeca odoše u bijeli svijet. Hasan ne dočeka da vidi kako su mu se djeca snašla, umrije nedugo nakon njihovog odlaska. Ukopaše ga kako dolikuje. Majci napraviše kuću, da u rahatluku proživi bar starost. I Ivan i Kata ugodno ali skromno, onako kako su navikli, proživješe svoje posljednje godine. Iako ih više nema među živima, kao da i sada čujem riječi koje su tako često ponavljali nadajući se boljem: “ Bit će, ako Bog da. Bog je svačiji, sinko”. I jeste uistinu.

Novum.ba/Mračkić Mirhat

Vezano: