Mračkić Mirhat: Pre'sjednik

Pre’sjednikova posjeta
Skoro svaka Vejsilova laž, a imao ih je mnogo, počinjala je bezazleno, mirno, staloženo i bez
srkleta: „Sjedim ti ja tako ispod trešnje, na klupi, kad...”. Neupućeni slušalac bi netremice gledao
u sićušnog čovječuljka, sijede kose i požutjelih brkova, očekujući željno nastavak neobične priče.
On bi napravio stanku, kobajagi tražeći cigarete. Lupnuo bi objema rukama po džepovima
pulovera koji je uvijek nosio, počešao se po glavi ispod nakrivljene francuzice, a onda bi kao
dijete kad štogod skrivi pogledao u sagovornika, trepćući očima dok se ovaj ne bi sjetio i ponudio
ga cigaretom. Liznuo bi cigar uzduž, pripalio svojim upaljačem, otpuhnuo dim-dva, zaškiljio na
jedno oko, a onda nastavljao s pričom.
Dolazili su njemu, pod tu “njegovu” trešnju, hodže, hadžije, sudije, kadije, ministri a jednom,
kako veli, i predsjednik lično.
- Jest, jest, moj ahbabu. Sjedim ti ja tako jedan dan pod trešnjom. Upeklo, eto baš k’o danas, kad
ide auto, vidim dobar, nov. Neko viđen, nema svako takav dobar auto. Stade eto baš ovđe, vozač
izleti, otvori vrata. Gledam ja ko će izać’, kad, moj ahbabu, pre’sjednik na vrata. Nazva selam, ja
odazvah i sjedosmo na klupu. Pozn’o ga ja odmah, viđ’o ga na televizoru. Sjeo i ja njemu, priča
sa mnom k’o da se oduvijek znamo. Pita kako život, more l’ se živit'. Ja mu velim, dobro je
elhamdulillah, meni i nani ono penzijice dosta.
Tu zastade, opet potraži onu istu, nepostojeću kutiju cigareta, ponovo zapali od gosta koji ga je
netremice gledao pa nastavi:
- Pita ti on mene koliko imam penzije, moj ahbabu. Ejh, što ti je sudbina, moj Kasime, ja u džepu,
k’o da sam znao, zadnji ček od penzije. Dadnem mu, gleda on, gleda, mršti se i veli: “E, ne mere
ovo ‘vako”. Uze papir, napisa nešto, turi u džep, posjedi još malo i ode. I šta ću ti duljit’, za jedno
po mjeseca donese poštar penziju. Duplo! Duplo, moj Kasimaga!
Tu opet napravi pauzu, srknu gutljaj kahve koju je njegova hanuma donijela, otrese pepeo i
duboko povuče dim. Znajući odranije njegove vratolomije, a vidjevši priliku da se bar malo
našegači s njim, Kasim pred hanumom upita Vejsila:
- A to, kad ti je predsjednik dolazio, gdje je Aiša hanuma bila? Je l’ ga i ona vidjela?
Aiša je stajala naslonjena na zid poprijeko gledajući Vejsila. On pogleda u nju pa u pod, opet u
nju a onda se okrenu Kasimu, odmahnu energično glavom i reče:
- Ma jok, bila kod svojih. A da ti kažem, bi mi i žao i krivo. Nit’ ga viđe, a mogla ga brate i
kahvom počastit’. Ne dolazi pre’sjednik svaki dan, a opet kontam da bolje kahve u svom vijeku
ne bi popio. Nije to što je moja, vala, ama bolju kahvu malo ko umije napraviti.
Aiša se na to osmjehnu, bi joj drago, odmahnu glavom i izađe. Vejsil se uzvrpolji na sećiji, lupnu
rukama po džepovima, zatrepta i zagleda se Kasimu u oči. Kasim izvadi duhan i počeše da
motaju cigare svako sebi. Vejsil pripali, povuče dim, otpuhnu.
- Sjedim ti ja tako jedan dan pod trešnjom...

Novum.ba/Mirhat Mračkić

Vezano: