Mirhat Mračkić: Istinita, lovačka priča

Tmurna jesenja noć natkrilila se nad Zahorom. Selo pod planinom spava tvrdim snom. Tek poneka sijalica ispod streha prosijeca tamu muklom, žućkastom svjetlošću. Tišinu odjednom prekida lavež seoskih pasa i panično kokodakanje kokoški iz nečijeg kokošinjca. Upali se Ramizova, a onda Izetova, Dževadova sijalica. Trojica bunovnih ljudi istrčaše napolje i sjatiše se ispred Ramizovog kokošinjca iz koga je dopirala panična kokošja dreka.

U prvom trenu ništa im ne bijaše jasno. Vrata na ćumezu su bila zatvorena dok su velika vrata koja su služila da kokoši ne mogu izaći u dvorište bila širom otvorena. Ramiz je otrčao u štalu i iz nje donio velike vilaše, metalne viljuške za utovar ćumura. Dok je Izet lagano podizao poklopac kojim je ćumez bio zatvoren, Ramiz je u okvir vrata lagano uvukao vilaše. Dževad je uzeo baterijsku lampu i osvijetlio unutrašnjost ćumeza. Kada je svjetlost prodrla unutra, imali su šta i vidjeti. Lisica je, hodajući po selu, naišla na otvoren kokošinjac. Ulazeći u ćumez, repom je dirnula naslonjena vrata koja su se zatvorila za njom. U situaciji iz koje ni za nju ni za kokoške nije bilo izlaza, počela je da davi jednu po jednu kokoš. Bilo im je žao jadnih kokoški, ali im nisu mogli pomoći. Niko nije ni pomišljao da zavuče ruku u kokošinjac u kome se nalazila razjarena lisica.

Dževad se sjetio Refe, jedinog lovca u selu i odmah je odjurio da ga pozove da dođe s puškom i ustrijeli lisicu. Refikova kuća je bila blizu, stotinjak metara udaljena od njihovih, na samom početku sela. Dževad je zalupao na ulazna vrata i na prozoru se pojavio postariji čovjek s brkovima. Slušajući šta mu Dževad govori, trljao je oči i klimao glavom. Naposljetku je samo kratko promrmljao nešto što je ličilo na: „Sad ću ja“. Potom se izgubio s prozora, a Dževad se žurno vratio pred Ramizov kokošinjac.

Buka u ćumezu bila je nepodnošljiva i ljudi su nestrpljivo iščekivali Refikov dolazak. Kada su skoro izgubili svaku nadu da će doći, on se pojavio iza kuća. U stilu velikog vojskovođe, s rancem na leđima, lovačkim šeširom zakićenim perjem i novom dvocijevkom, bahnuo je pred zbunjene ljude. Ramiz je baterijom osvijetlio unutrašnjost ćumeza. Bez ijedne riječi, lovac je provukao vrh dvocijevke kroz viljuške popriječene vilaše i okinuo. Uz gromoglasan tresak kokošinjac se raspao. Lisica je bila ubijena, ali i većina kokoški. Preživjele su samo one koje su se, panično bježeći od lisice, uspjele popeti na gornje prečke u ćumezu.

Zadovoljan što je “ uspješno riješio slučaj”, Refo je stavio pušku na rame, popravio šešir na glavi nakrivivši ga i uputio se prema kući. Ljudi se ubrzo raziđoše kućama. Sijalice, jedna po jedna počeše da se gase i selom ubrzo opet zavlada mukla tišina.

Novum.ba/Mirhat Mračkić

Vezano: