Pogan i težak zeman. Glad i neimaština pritisli, djeca mala i nejaka, posla malo, skoro nikako. Rado bi Asim radio, bilo šta i bilo kod koga ali kleto niko ga ne zove. Zima je najgora, samo da je nju predeverati, odmah bi bilo lakše. Briga mu urezala duboke brazde na brižno,smrknuto čelo. Sjedi tako, mota “škiju” i ćuteći, u mislima priziva Veliku, Svemoguću Silu da mu pošalje nešto ili nekoga ko će ga bar nakratko kutarisati ove bijede. Najteže mu je gledati ovu nejač, slušati ih kako od majke traže komad kukuruze a onda taj njezin nemoćni, beznadni i sažaljivi pogled prema njemu… Sve ga to ubija ove martovske večeri dok puši ono malo duhanske prašine pokupljene s dna kutije za cipele u kojoj je držao duhan. Išao je kod dvojice, trojice ljudi da uzajmi nešto novaca i brašna ali mu sva trojica rekoše kako i sami nemaju. “Vremena su teška, moj Asime”, veli mu jedan za koga je bio siguran da ga neće odbiti, “vjeruj rado bih ti pomogao ali nejma se”. Imali su kravicu, malehna je bila ali njima dobra, najbolja. I kad će nesreća razboli se jesenas, morade je prodati za male pare. Iz razmišljanja ga trže kucanje na vratima. Nevoljko ustade i otvori vrata. Na drvenim basamacima ispred vrata stajao je Osmančić, Mustafin hamal. Mustafa je bio najbogatiji u selu. Pratio ga je loš glas i svi koji su poznavali Mustafu tvrdili su da je to što se pričalo o njemu samo mali dio teške i gorke istine. “Teško onom koga Rus brani i Mustajbeg hrani”, često su u šali znali reći stariji koji su na svojoj koži osjetili obje ove gorke i teške istine.

- Poručio ti je Mustajbeg da se sutra sije krompir - progovori momak - ako si hazur, bujrum. Samo, ja bih morao znati ako nećeš da tražim dalje?

- Doći ću Osmane ako Bog da - osmjehnu se Asim.

- Dobro, onda odoh ja - reče Osman, okrenu se i brzim koracima raspali niz mahalu. Iako je bio krupan i veoma jak, zbog njegovog kmetovskog položaja svi su ga zvali “Osmančić”. Bio je siroče i otkad je znao za sebe bio je kod Mustajbega. Radio je svoj posao i nikada se ni na šta nije žalio. “Sve je imao, osim jezika”, govorili su često seljani.

Ranom zorom Asim je stigao na Mustajbegovu njivu. Zapalio je cigaru smotanu od onoga što je sinoć uspio pokupiti iz kutije, sjeo na kamen na međi i sačekao ostale. Volovi su na tvrdoj ledini teško vukli plug. Mustajbeg je svakom radniku dao po jedan prutić odsječen makazama za voće koji je predstavljao mjeru na koju je trebalo redati krompir u brazdu. Kod drugih se krompir redao na dužinu stope ali ne i kod Mustajbega. On je hodao po njivi i štapićem kojeg je nosio u rukama iza leđa kontrolisao povremeno da mu ko ne “fušeri” kako je umio reći. “Ne daj Bože duga dana u zla gospodara”, govorili su stari i Asim je danas upravo spoznao pravo značenje tih riječi. Umorio se toliko da je jedva vozio nogu za nogom u akšam kada su završili. U ruci je nosio par pregršta kukuruza koliko je iznosila njegova “plaća” za taj dan. A sutradan iznova. Negdje oko podne Mustajbeg prođe kroz njivu, spusti štap u Asimovu brazdu između dva krompira, zaškilji na jedno oko i prstom pozva Asima:

- E, nećemo ovako Asime! Hasli moja i tvoja mjera nisu jednake?! Sutra vala nemoj dolazit’ kad ne radiš kako treba!

Zabolješe Asima ove riječi, udariše jače od noža. Osjeti ih negdje pod samim srcem. Pred akšam, Mustajbeg svima odmjeri kukuruz. Iz Asimove mjerice odvadi pregršt i vrati u vreću. Asim ga pogleda, othuknu muklo ali ne reče ništa. Na nogama od olova ode kući. Te noći jedva zaspa. Par dana je presjedio u kući, grizući se od muke. A onda “ko će k’o dragi Bog”, pozva ga sebi Zaimaga, imućan čovjek iz susjednog sela da mu čuva ovce. Zaimaga je bio dobričina i dobro je plaćao vrijednog Asima, a njegovoj najmlađoj kćerkici dade dvoje male janjadi, muško i žensko i to kad su već bila dobro odskočila te ih nije trebalo hraniti mlijekom. Tako Asim osnova, a narednih godina i proširi svoje malo stado. Glad i neimaština bijahu istjerane iz Asimove kuće i avlije zahvaljujući Zaimaginoj dobroti i Asimovom predanom radu. Te godine, nekako s jeseni, Mustajbeg se razboli, leže u postelju i ne ustade. Bolovao je dugo i teško, a zlobni jezici govorkaše po selu da takvima kao što je Mustajbeg nije lako umrijeti, “valja prije toga izjesti jorgan od muke, ako bude pravde”. Toga dana, kada je trebala biti dženaza, Asim je rano otišao u čaršiju nekim poslom. Ušao je u kafanu da popije kahvu. Sjedio je tako i razmišljao. Prebirući tako po bolnim uspomenama prisjetio se Mustajbega. Ni sam ne znajući kako naručio je rakiju. Jednu, drugu, treću… Bilo je skoro podne kada se pridigao iza stola i pošao kući. Išao je polahko, teturajući. Umio se na seoskom, drvenom pojilu za stoku i malo mu se razbistrilo. Sigurnijim korakom je krenuo kući. Naišao je kraj seoskog mezarja baš u trenutku kada se Mustajbegu bila klanjala dženaza. Nešto neobjašnjivo ga je vuklo unutra i on je skoro jurnuo prema mezaru u koji je već bilo spušteno tijelo. Uzeo je pregršt zemlje, baš kao onda davno Mustajbeg pregršt kukuruza i bacio je u mezar. Ništa nije rekao ali je duboko u sebi osjetio nekakvo neobjašnjivo zadovoljstvo.

- Eto ti beže, najedi se - pomislio je u sebi, - niko ništa nije ponio na onaj svijet pa nećeš vala ni ti. A, vidjet ćemo se mi ako Bog da tamo, tražit ćeš ti od Asima halala. Pa eto, možda tamo? Ovdje ti ga vala još ne mogu dati.

Dok je svježa zemlja tutnjala padajući u mezar, Asim othuknu, uspravi se i ispunjen nekakvim čudnim osjećanjem zadovoljstva krenu kući.

- Ima Boga i pravde kod njega - ponavljao je u sebi penjući se uz sokak.