Mirhat Mračkić: Junica

Junica

Stari Mehmed i njegova hanuma Ifeta su imali dvoje prekrasne dječice, blizance Ahmeda i Ismihanu. Oboje su bili mašala hairli, slušali su oca i majku. U bespredmetnim seoskim razgovorima, starije dokone žene bi diveći se ljepoti i poslušnosti djece znale upitati njihovu majku:- A koga majka više voli, kćer ili sina?

-Ah, pet prstiju na rukama, svi jednaki. Koji god zarežeš jednako boli - odgovarala bi Ifeta sjetno gledajući dječicu. Iako ih ni u čemu nisu odvajali i otac i majka su prema Ismihani imali posebnu naklonost. Žensko, nježno, umiljato kakva je djevojčica uistinu bila a jednog dana će i otići u svoju sreću pa će je majka i otac biti željni. I proteče vrijeme kao mutna voda, Ahmed izraste u stasitog momka a Ismihana u djevojku čija se ljepota nadaleko pročula. Dolazili momci sa svih strana, ona birala, birala i na kraju mimo volje roditelja izabrala. Spriječio bi to Mehmed da je znao ali ukrade se Ismihana i pođe za Nazifa, bekriju i pijanca iz trećeg sela. Pomogao je otac koliko je mogao ali Nazif odmah proda junicu koju mu punac dade a pare propi. Rijetko bi Mehmed odlazio kod kćerke i zeta. Znao je da će ga tamo dočekati pijani, nabusiti zet, napola prazna flaša s rakijom na stolu i Ismihanine plačne oči. I sve bi to podnio Mehmed ali ovo posljednje nije mogao nikako.Tuga, tamnija od noći, dublja od mora, izbijala je iz Ismihaninih očiju. Kopnila je iz dana u dan postajući polahko sablasna sjena nekadašnje Mehmedove ljepotice. Jednog pazarnog dana sretne Mehmed na pijaci svog starog, dugogodišnjeg prijatelja Šaćira, pa skupa odu na kahvu. Šaćir je bio iz sela u koje se udala Ismihana. Pričali su o zdravlju, ljetini, stoci ali se Mehmedu sve vrijeme činilo kao da mu Šaćir nešto želi reći a eto, oklijeva. Na kraju Šaćir ne izdrža, primaknu se Mehmedu, uze ga za kragnu od kaputa, privuče sebi i skoro prošapta: "Slušaj ahbabu. Nije moje da se petljam, ama vodi ono dijete kako znaš i umiješ. On ti svaku noć dođe pijan i ... Ma, ne znam ali eto žene pričaju, k’o ne mogu imati djece a on tahmina nju krivi. Hajd’ sve moj Mehmede, ali batine..."

Rekavši to, Šaćir zašuti i pogleda Mehmeda. Skoro se prepade od njegovog pogleda. Nikada ga nije vidio ovakvog. Iz zakrvavljenih očiju mu je izbijao nekakav mrak, bijes koga Šaćir nikada ranije nije vidio kod njega. A znali su se godinama. Mehmed muklo othuknu, potapša Šaćira po ramenu, na sto baci bijelu petodinarku i ode. Nedugo nakon toga pozva Mehmed zeta i kćer da im dođu. Nazif nerado krenu, nije mu se išlo.

"Kod punca nema rakije ali da nije štogod nanijetio dati kćerki pa zato zove", mislio je.
Ahmed nije bio kući. Ispijali su kahvu ćutke, niko nije ni riječi prozborio. Nazif se osjećao nekako nelagodno kao i svaki put kada bi dođi kod punca u čijoj kući nikada nije bilo rakije.

"Kakva je to kuća u kojoj se nikad ne popije" - pomisli u sebi i zlokobno se osmjehnu.

"Zete, kupio sam još jednu junicu", progovori Mehmed prekinuvši tišinu - hajde da vidiš.
Nazifa je ponajmanje zanimalo da ide po njegovoj štali i gleda nekakve njegove junice ali se potajno nadao da bi junica mogla biti i njegova pa je nevoljko krenuo ka štali. Mehmed otvori teška, drvena vrata i propusti zeta da uđe. Zatim uđe i on i zatvori vrata. Nazifa zapahnu smrad balege i ustajale mokraće. Prije nego što se uspio snaći Mehmed ga čvrsto dograbi za prsa.

"Slušaj me dobro gnjido", govorio je teško dišući, kroz stisnute zube - "ako čujem još jednom, samo jednom da si spustio ruku na nju, Bogom ti se kunem jedan od nas neće više hodati zemljom!"

Nazif pokuša da se istrgne iz njegovih ruku ali se odnekud iz tame pojavi Ahmed i bez riječi prisloni na njegova prsa viljuške za đubre. Četiri oštra bodeža prijeteći su mu se upijala u kožu i on ustuknu.

"Nazife, ne diraj mi sestru lijepo ti kažem! Još jednom i moj si ili Božiji! Upamti dobro nesorto, naći ću te i pod zemljom i Allaha mi odrobijat’ ću te!"

Nazif je samo treptao očima potvrđujući da je čuo dok su mu krupne graške znoja rosile čelo. Iz štale na svjetlo dana izađe potpuno drugi čovjek. Od toga dana Nazif prestade da pije. Kafanu zamijeni kućom a počeše ga viđati i u džamiji. Ispočetka rijetko, stidljivo a kasnije sve češće.

"Ovo je za ibreta",  govorili su stariji , "od onakve propalice tahmina da će na kraju ispasti ljudina."

Na Ismihaninom licu ponovo se pojavi osmijeh. Rumenilo se vrati u njene obraze a nekako pred proljeće Bog im dade i divnu kćerkicu. Nadjenuše joj lijepo ime, Emina.

"Ubrzo, kada prohoda akobogda, povesti će nju babuka kod nane i dede", govori Nazif sjedeći na sećiji.

"Dat’ će Bog moj Nazife, dat’ će", smješka se Ismihana.

"Ko će k’o dragi Bog",pomisli i opet se osmjehnu.

Novum.ba

Vezano: