- Pričaj ti br’te bo’me stagod hoćeš moj Ibraga, ama gazda je to! Sto ovaca, još toliko janjaca pa ti računaj! Ehhhhe!

- Svoj ti pos’o Aljo, valja njemu svaki Božiji dan, padalo, puhalo ići za njima. Šejtan je ovca, pune jasle i usta al’ jok! Ona hoće da ide, valja je čuvat’ po kiši i holuji. Bijeda je to moj Ibraga, pa ti misli kakogod hoćeš. Ne bi se vallahi jedan dan mijenjao sa njim nizašta..

Eto tako bi obično započinjao svaki razgovor pločarskih dokoličara o Sulji. Za jedne Suljaga, za druge Suljica. Imao je Suljo većih i prečih briga od ovih njihovih ogovaranja pa ga se to nije plaho ticalo. Trebalo je nahraniti punu kuću gladnih usta, prosula se dječica pa je Sulji malo vremena preostajalo da misli o mahali i njenim besposlicama. Svakoga jutra Suljo bi tjerao stado na ispašu, par dana prema Jasikovica, a onda kroz Hasin potok, preko Širokog, na Oglavak i dalje prema Zahoru. Kada dođe jesen i obere se ljetina onda se moglo napasati i po ledinama u selu, kod onih rijetkih koji nisu branili na svoje. Iza stada je uvijek trčkaralo mršavo, neugledno pašče, avlijaner Bonci. Suljo ga nađe dok je još bio štene, ostavljenog ispod plasta sijena. Sigurno bi i umrlo da ga starac ne ponese kući. Odraslo na ovčijem mlijeku pašče se nikada nije odvajalo od ovaca i Sulje. Nije bilo bogzna kakve koristi od njega ali javio bi ako bi osjetio uljeza a nije puno ni tražio, komad hljeba i mjesto u slami pod hajatom. Suljo nije bio usamljen, Bonci sit a ovce na broju. I tako godinama. Poguren starac u dugom moher kaputu, s francuzicom na glavi i dubokim čizmama rudarkama koje mu sežu do koljena ide ispred stada i unjkavim glasom doziva ovce, a Bonci trčkara za njima i sakuplja obijesnu janjad. U ljetnim danima valjalo je poraniti jer na vrućini ovce nisu htjele pasti. Zbijale su se u grupu, zavlačeći glave jedna ispod druge i dahtale štiteći se tako od nesnosne vrućine ili bi bježale u hladovinu i ležale ako je bilo hlada. Jednog takvog ljetnog jutra Bonci je sjedio ispod hajata, braneći se od muha i nestrpljivo čekajući kada će se Suljo pojaviti na vratima. Bilo je već pokasno i nekakav u u unutrašnji sat mu je govorio da nešto nije u redu. Ni slutio nije da od toga dana neće više ići za stadom. Te noći, negdje pred zoru, Suljo je umro. Uzalud je pseto blago kevčući pozivalo gazdu. Nije se odazivao. Počeo je zloslutno zavijati pa ga jedan od sinova odvede, nahrani i sveza dalje od kuće, zbog svijeta. Toga dana klanjana je i dženaza. Mladi hodža i još tridesetak ljudi. Kada je mezar bio zatrpan, hodža je po običaju pozvao prisutne da priđu i prouče ako neko želi. Pored mezara je pored hodže čučnuo Muzafer, penzionisani policajac i neki stariji čovjek koga većina ljudi nije poznavala. Rekoše tahmina, neki Suljin rođak. Hodža mahnu rukom i mezaru priđe Nezir, plavokosi dječačić, mektepski učenik. Prvo hodža, a za njim i ostali proučiše sura iz Kur’ana. Dječak zauči nesigurnim, drhtavim glasom ali kada mu hodža u znak podrške klimnu glavom okuraži se i lijepo i tečno prouči sura. Zatim hodža prouči dovu. Dok se učila dova, hodži i učačima priđe preplanuo momak u lanenim hlačama i košulji i polahko, nenametljivo im podijeli svakom po kovertu. Bio je to Raif, jedan od Suljinih sinova. On se upravo pred očevu smrt vratio iz Iraka, gdje je proveo par godina radeći. Hodža završi dovu i ljudi se ćutke uputiše kućama.Mališan koji je učio na mezaru požuri kući čvrsto držeći kovertu u rukama. Na izlazu iz harema zaustavi ga starac sa fesom na glavi i lijepim štapom u drhtavim, naboranim rukama.

- Bogme lijepo učiš momče. De mi reci, čiji si?

- Nazifov, Nazifa Selimovića - odgovori dječak i projuri pored starine čvrsto stiskajući

kovertu u rukama. Dotrča kući i odmah s vrata povika:

- Mama, učio sam na dženazi i jedan mi čiko dade kovertu. Pogledaj!

Majka uze kovertu, pogleda u nju i problijedi:

- Aman dijete, gdje će ti duša? Ovolike pare si uzeo od njihove bijede! Allahu dragi!

- Nisam tražio, sam mi je dao - branio se dječačić.

Ubrzo se selom pronijela vijest kako je malo onih koji su učačima na kaburu udijelili toliko para.

- Velim ja tebi nekoć moj Ibraga, gazda je bio rahmetli Suljaga. Jedan po jedan!

- Jes’ vallahi moj Aljo. I ja sam to vazda govorio,ne treba gubit duše.