Klima se mijenja - čovjek baš i ne

Naša se klima mijenja. Mnogi plinovi koji mijenjaju klimu ujedno su i uobičajeni onečišćivači zraka koji utječu na naše zdravlje i okoliš. U mnogim pogledima, poboljšanje kvalitete zraka može potaknuti i napore da se ublaže klimatske promjene i obrnuto, no to nije uvijek slučaj.

Galileo je čuveno rekao: "Vaseljena je golema knjiga ispisana jezikom matematike". Ono što nam danas postaje jasno je činjenica da uzbuđujuće otkriće kosmičkog esperanto jezika čak i nije najfascinantniji dio. Tu veliku knjigu vaseljene mi i čitamo i pišemo u isto vrijeme…

Devedesetih godina prošloga stoljeća odvijala se zanimljiva rasprava između dvojice istaknutih znanstvenika: Carla Sagana, astrofizičara, i Ernsta Mayra, evolucijskog biologa. Radilo se o pitanju svih pitanja – ima li tamo vani inteligentnog života? Sagan – bliži matematici, te brojanju zvijezda i svjetova koji im pripadaju – tvrdio je da od bezbroj planeta koji su poput našega, život na mnogima od njih zasigurno buja. Nemalo njih, tvrdio je, zasigurno su razvili napredne oblike živih bića. Mayr je – s druge strane – tvrdio upravo suprotno. Njegov pesimizam poticao je od njegove profesije, nikako od njegove osobenosti koja biješe živahna i optimistična poput Saganove: Ono što je biologija za prirodne znanosti, to je povijest za humanističke – prostorno-vremenska linearna priča o prošlosti uz projiciranje spram, ili ponekad uz neizbježne posljedice, po našu budućnost. Kao što nas profesor Naom Chomski na divan način podsjeća na ovu epizodu, Ernst Mayr je uzeo naš matični planet kao ilustraciju svojih tvrdnji.

Svi planeterani organizmi baštine isti evolucijski mandat: da produže sopstveni život. Stoga i ne treba da čudi da istovjetan kôd obitava u svim životnim vrstama – višeslojna samoaktualizirajuća kemo-električna tapiserija, poznata kao geni. Prema tome, takozvani biološki uspjeh vrsta može se mjeriti njihovim brojem, rasprostranjenošću i izdržljivošću (tzv. brojčana, vremenska i prostorna zastupljenost). Tako, vodeći se ovim trima parametrima, prof. Mayr ističe da su najprilagodljiviji sustavi oni koji provode brze (ne-kognitivne) mutacije koje uzrokuje bilo koji pritisak ili promjena iz okoliša (npr. različite bakterije, bića zarobljena u fiksirani ekološki prostor, poput buba ili nekih morskih organizama – odvojeni od ostatka ogromnim vodenim pokrivačem), te čak preživljavajući i velike krize, uključujući i kataklizmičke događaje.

No, idemo li naviše po skali onoga što smatramo inteligentnim životom, sustavi postaju manje prilagodljivi i oskudniji brojem, rasprostranjenošću i izdržljivošću. Dolaskom do vrha (kako smo klasificirali vrh inteligencijske piramide), od nižih sisavaca do viših primata, majmuna i homo sapiensa, vrste pokazuju tendenciju disoluciji – prema sva tri biološka parametra. Po Mayrovom proračunu, prosječni životni vijek visoko-inteligentnih vrsta iznosi samo oko sto tisuća godina. Od milijardi vrsta koje su naseljavale (i koje još uvijek naseljavaju) naš planet, mi smo – zajedno s drugim visokim primatima – kasno došli i temporalna smo “slučajnost” (o čemu nas gotovo sve Svete Knjige i napominju). On to pripisuje našoj inteligenciji, označavajući je kao ‘smrtonosnu mutaciju’ – nikako blagoslov već prokletstvo.

Njegov zaključak je intrigantan: što je viša inteligencija, to je veća vjerojatnost samo-uništenja, počev od momenta kada se prijeđe vrh krivulje početnog razvoja. Ako je zbilja tako, to onda znači da ljudska vrsta nije kadra uporabiti svoj neuroplasticitet, te da mahanička solidarnost nekognitivnih vrsta daje kudikamo bolje rezultate u očuvanju (čak i promidžbi) okolišnog ekvilibrijuma (prirodne ravnoteže).  


Projekt sufinansiran od strane Fonda za zaštitu okoliša FBiH

Novum.ba

Vezano: