Kokoš je bila prije jajeta! Ili je možda bilo obrnuto? Na ovo pitanje možda najbolje odgovara onaj stari, poznati, dobri vic kada Mujo na pitanje šta je bilo prije, kokoš ili jaje sjetno odgovara: „Eh, prije je bilo svega!“. Usporedbe na relaciji nekad i sad su svakodnevnica, ljudi iz sjete potežu pitanje o nekim prošlim vremenima praveći usporedbe između onoga što imamo (nemamo) i onoga što smo imali. Budućnost je u ovom kontekstu nebitna, nju kao „svakako nemamo“. Ne treba biti posebno pametan i dalekovidan da bi se uvidjelo da danas imamo mnogo više nego što su imali naši roditelji i generacije prije nas. Ipak, mlade generacije su isfrustrirane, nezadovoljne, netolerantne i skoro nepodnošljivo nezainteresirane. Sve što iziskuje angažman, trud i rad se imenuje kao teško, nepodnošljivo i nedostižno. I tako je od malih nogu. Znam da se mnogi neće složiti, da će mnogi reći da i jeste teško i nepodnošljivo. Teško jeste, nepodnošljivo još nije. Kako je bilo ranijim generacijama? Zamišljam današnju omladinu kojoj je neko pokušao „nabiti radnu temperaturu“, objasnio joj da treba dati vlastiti doprinos u izgradnji društva i zamisli, oni se povinovali. Dobrovoljno se prijavili da idu mjesec dana na ORA (ova se kratica nekad koristila za OMLADINSKE RADNE AKCIJE). To vam je ono kad SVOJOM VOLJOM I POTPUNO BESPLATNO ideš da kopaš kanale, izgrađuješ naselja, pruge... Za džaba. Poslije udarničkog posla vraćaš se u naselje da prespavaš pjevajući. I ne gunđaš, nisi nezadovoljan. Pjevaš. I nikom ne držiš predavanja kako si ti, POBOGU, školovan, pa to nije za tebe, pa bi kao takav trebao biti rukovodilac...

Eh, to ni najmaštovitiji ne mogu da zamisle. Prag tolerancije novih, mladih generacija, uz časne izuzetke, niži je od pragova na „spačeku“. I upravo tu u tom grmu iza „spačeka“ leži zec! Zašto je mladi čovjek toliko nezadovoljan? Kada je čovjek uopšte zadovoljan? Uglavnom onda kada su njegove želje i prohtjevi usaglašeni s njegovim mogućnostima. Što je taj raskorak između njih veći, prag nezadovoljstva je veći, jači i nepremostiviji. Upravo zbog toga slušamo beskrajne monologe mladih ljudi kako za njih nema života, kako od postanka ne znaju za dobro, nikad im nije bilo gore, budućnost je negdje daleko, vani i sl... A šta su to imale starije generacije pa su bile zadovoljne i sretne? Znam kako će mnogi upravo ovdje stati i reći kako su to bila drugačija vremena. Jesu. To su bila vremena u kojim nije bilo skupih smartphona, iphoda, markirane i opet skupe odjeće, bijesnih, skupih automobila, virtualne stvarnosti...

Mi smo se umjesto tim skupim, nedostižnim nam igračkama igrali klisa. To vam je, zamislite, igra s dva komada drveta, klisa i klisače koji su predstavljali naš model američkog bejzbola. Da, da, mi smo izmislili bejzbol. Bili smo povremeno i kauboji, indijanci, policajci i lopuže, znali smo se zabaviti hrpom oraha, klikerima, drvenim puškama... Verali smo se po drveću, padali i opet se pentrali, prljali se, šutali loptu. I bilo nam je lijepo i zabavno. A vama ni lijepo, ni zabavno. Vremenom ćete odrasti, postati ljudi (ne mogu reći zreli jer će kompleks sazreti a vi nećete pa će vas u snu proganjati nezadovoljstvo zbog toga što vaš komšija vozi „Passat-a 10“ ( koji će valjda do tada biti lansiran), a vi tek stigli do „devetke“, njegov sin ima Iphone xx, a vaš tek xv i slično). Neće vam ni na pamet pasti da vaš djed nije znao ni šta je „Passat“, ni Iphone i još mnoga čuda a umro sretan i zadovoljan. Kako li, Bože? U čemu li je on nalazio zadovoljstvo kada nije mogao ni chatati, ni „pucati“ selfije, lajkove i sva ta čuda? I nećete ni pomisliti da tamo negdje, gdje vi vidite svoju budućnost, u raznim Holivudima, Bolivudima, Diznilendima i drugim obećanim zemljama mora da se radi. Puno i teško. Radi se uglavnom ono što „oni tamo“ neće da rade pa upošljavaju vas. Otići ćete poneseni lažnom nadom, pričama onih koji su otišli ranije i koji vam uporno govore kako im je lijepo, imaju sve doduše na „lizing“, „pushing“ i još štošta, onih koji za sebe umiju reći kako imaju radno odijelo i pidžamu a ostalo ne koriste. I opet iznova i nikada nećete biti zadovoljni. A da možda stanete na loptu? Hoćemo li da malo, bar na trenutak budemo iskreni? Hoćete li biti razočarani kada vam tamo neki Nijemac, Austrijanac, Danac ili neki drugi, ovisno gdje se nađete, kaže da vaša diploma ne valja i da morate ponovo proći kroz proces doškolovanja? Koga ćete okriviti za to? Oca i majku što su vas rodili, ubijedili vas da su sve škole iste a vi objeručke prihvatili i savjet i novac za diplomu i „završili“ školu? Vlast koja je omogućila otvaranje škola blago rečeno „sumnjivog rejtinga i morala“? Da li takvim izborom da olahko dođete do nečega zbog čega se neko drugi pošteno namučio jer je „idiot“ išao legalnim putem, snosite bar dio odgovornosti? Znaš li šta je to odgovornost? Imaš li predstavu o tome šta znače riječi dužnost i obaveza? Izvini, zaboravio sam! Tebe od tvog postanka uče samo šta su tvoja prava. E, pa vrijeme je da naučiš tri nove riječi: ODGOVORNOST, DUŽNOST I OBAVEZA. Naći ćeš ih u svakom, makar i skromnijem rječniku. Upoznaj se s njihovim značenjem, nauči ih i ODGOVORI IM! To ti je IMPERATIV, a to valjda znaš šta je?!