Ono što ću vam sada reći nekima će na prvi pogled izgledati čudno pa i nevjerovatno. Svi mi imamo omiljene boje, kolače, mjesta za izlaske, TV emisije, voditeljke... Ipak, da čitava jedna generacija ima isto omiljeno godišnje doba, zvuči nevjerovatno. Omiljeno godišnje doba moje generacije je jesen. Nije to zbog plodova jeseni, zlatnih jesenjih boja i svega onoga o čemu djeca pišu kada im na pismenom zadate ovu temu.

(Foto: Hamza Mešak)

Jesen se nekako poistovjećivala s početkom nove školske godine, a pred školu se trebalo malo opremiti. Pored knjiga, morala se kupiti odjeća i obuća i već vidim kako zamišljate ormare prepune markirane, skupe odjeće. Ne govorim o tome. Pred početak nove školske godine, po nekom nepisanom pravilu, dobivali bismo nove pantalone. Kad kažem dobivali onda mislim kupovali sami, od svog novca zarađenog u branju borovnica u Zahoru tokom ljetnog raspusta. I što su ljetne vrućine bile žešće i nesnošljivije, što nas je znoj više ujedao za oči, a komarci nemilosrdnije ubadali, to su nam ti novci koje smo zarađivali bili draži i značajniji. Nisu to ove pantalone koje vi danas nosite i koje koštaju pravo bogatstvo, nego one koje bi majka kupila na pijačnom štandu „kod čika Juse“, prethodno koncem uzevši mjeru ili ponijevši stare (ako biste imali sreću da imate dvoje stare). One su služile isključivo za školu. Da li vam se sviđa kroj, model, boja i marka - boli ih uho.

Pri majčinom povratku s pijace, kada bi kupljena odjeća izašla na vidjelo, u kući se odigravala prava „holivudska“ revija. Pored ukućana, s kupljenim „modnim novitetima“ prvi su se upoznavali dedo i nana koji su bili naša najvjernija i najzahvalnija publika jer se ne sjećam da im se ikada nešto od pokazanoga nije svidjelo. Poželjno je bilo da su pantalone malo duže, pa bi se podvraćale, „hvatale“ koncem i tako podvrnute nosile da ih ne biste prerasli ako bude sreće pa potraju. Onda ih lijepo pustiš i eto ih dogodine. To što je onaj podvijeni dio imao jaču boju od onog iznošenog nije nam smetalo i nije nam nabijalo kompleks. Ako biste bili od onih koji su znali „čuvati“ odjeću to vam roditelji nisu zaboravljali. Ponosno bi to isticali a vaše dobro sačuvane, „kao nove“ pantalone ili majicu dobijali bi mlađi brat i sestra, jednako im se radujući kao i vi kada ste ih prvi put probavali. Zamislite, niko vas za polovnu i iznošenu odjeću nije ni zadirkivao jer je bilo normalno nositi odjeću starije braće i sestara pa i rođaka.

I kao što bi neki nadareni učenik završio svoj rad na ovu temu riječima velikog pisca, završavam i ja iskreno i ponosno: „JESENI MOGA DJETINJSTVA BILE SU ZLATNE BOJE!“