Još je jedno ljeto na izmaku. Dani su i dalje vrući, ali hladni vjetar s Vlašića podsjeti nas sa zalaskom sunca da je jesen pred vratima. U popodne, mirno kako to samo provincijsko zna biti, šetam i, kao i svake godine u ovo doba, pripremam se za oproštaj. Dok patke mirno plove Lašvom, plitkom od suše, prelazim most kod Muzičke škole, i primjećujem kako stabla tu i tamo poprimaju žuti odsjaj, kao uprljana kistom. Idući uz rijeku, dolazim do trošne betonske ograde, čiji je jedan dio urušen. Penjem se na betonski zidić i, preskačući ogradu, izbijam na košarkaško igralište. Kad bih pisala o uspomenama koje me vežu za ovo mjesto, ovaj tekst bi bio roman u više nastavaka. Odmah pored igrališta, uzdiže se duguljasta zgrada, iz čije utrobe u nebo stremi zvonik. Dio zgrade, bliži meni, žut je. Bolje rečeno, nekada je bio žut, a ostaci boje sada su se samo naziru ispod raznih grafita o ljubavi, mržnji i važnim datumima. Žuta boja razlijeva se sve do zvonika i iznenada prelazi u nebesko plavu. Tačno od granice žute i plave boje kroz dvorište se proteže žičana ograda, dijeleći ga na dva dijela. Pretpostavljam da vam je ovaj prizor sad već odnekud poznat. Možda iz vijesti, možda iz dokumentaraca koji se bave temom dvije škole pod jednim krovom. Ali, travnička gimnazija nije jedna od dvije škole pod istim krovom. Ona je jedna od dvije škole pod dva krova u istoj zgradi. U plavom dijelu, nastavu pohađaju Hrvati. U žutom, Bošnjaci, Srbi, i mi, “ostali”, “napolice”, “mješanci”, “polutani”, ili kako god je već politički korektno nazivati djecu iz višenacionalnih brakova. Unutrašnjost škole pažljivo je pregrađena tako da se žuti i plavi ne sreću. Čak i nastava u jednom dijelu počinje u sedam i trideset, a u drugom u osam. To je, kažu, da se izbjegnu sukobi među djecom. Zato su postavili i žičanu ogradu. Da se poludjeli tinejdžeri, u naletu nacionalne strasti, ne bi međusobno poubijali. Ironija je što isti ti tinejdžeri nakon nastave sjede skupa u kafićima. Rade projekte u omladinskim centrima. Sviraju u gradskom puhačkom, ovaj, duvačkom, orkestru. Treniraju košarku u lokalnom klubu. Zaljubljuju se jedni u druge i, u mladenačkom zanosu, planiraju budućnost. Njih ne zanima u čijem je škola vlasništvu i ko je tu podstanar.

A škola postoji od 1882. godine, kad je bila isusovačka gimnazija. 1945. preuzima je komunistički režim, a nakon rata, vraćena je u vlasništvo Vrhbosanskoj nadbiskupiji, kad smo i postali žuti i plavi. Žuti su, 2006. godine, trebali preći u novu zgradu, ni pet metara dalje, ali je izgradnja, uslijed niza nesretnih okolnosti, obustavljena. I tako su travnički gimnazijalci već jedanaest godina na rubu da postanu beskućnici.

Dok sjedim ispod stoljetnog hrasta na igralištu, i rukom zaklanjam oči od zalazećeg sunca, iza prozorskih stakala, kao da vidim moju majku. Piše po tabli, potpetice lupaju o struhli parket, a njen smijeh se čuje sve do igrališta. Ona u ovoj školi predaje dvadeset i dvije godine. Predavala je dok su na škole padale granate. U poslijeratnom blagostanju. Dvijehiljaditih, kad u školi nije bilo grijanje, a izvor toplote bio je zidni kalolifer. Predaje i danas. Sve ovo vrijeme, neovisno o okolnostima, ona podučava buduću intelektualnu kremu o Antigoninoj tragediji, Danteovom Paklu Wertherovim jadima, Raskoljnikovljevom zločinu, Andrićevoj i Selimovićevoj ostavštini, razlici između sintakse i sintagme, i zašto se “roza” ne mijenja kroz padeže. Mogla bih vam sada izrecitirati plan i program, jer i ja sam bila njena učenica. Kao i ljudi koji sada rade za NASA – u, hirurzi su i spašavaju živote, vode vijesti na državnoj televiziji, pišu knjige, fakultetski su profesori. Kao i oni, kojima je usadila toliku ljubav prema jeziku, da se nadaju da će jednog dana, kada ode u penziju, biti dostojna zamjena. Ako budu imali gdje…

Polako ustajem i krećem. Zastajem na mostu kraj Konaka. Mir i tišinu koja se može opipati, prekida crkveno zvono. Uskoro će početi nova školska godina i dvorište će vrvjeti, a vika i buka razlijegat će se niz rijeku.

Moja mama i njeni učenici, i njihovi pisci.

Moja mama i njeni učenici, budući intelektualci.

Moja mama i njeni učenici, beskućnici.