Bilo je to nekako krajem ljeta, u ono doba godine kada jesen najavi svoj dolazak prvim žutim listovima na vrhovima Jasikovice. U malu, prljavu i neuglednu kafanu lijepog i primamljivog imena: “Jorgovan” uđoše dvije žene. Jedna je bila starija, dok je druga bila mlada i lijepa djevojka duge, crne, raspuštene kose koja joj je padala do polovine leđa. Dočekala ih je uvijek namrgođena i stroga gazdarica Kata.

     - Došla si mi taman k’o kec na desetku - promrmlja Kata više za sebe negoli djevojci.

Djevojka je pogleda zbunjeno. Nije razumjela da li je dobro došla ili smeta jer se nikada nije susretala s kartaškim rječnikom. Katicu, kako se djevojka zvala, dovela je na Gromiljak njena tetka. Bila je iz nekog sela u okolini Vareša. Otac je bio rudar, porodica brojna. Valjalo je nahraniti mnoga gladna usta pa je tetka obećala naći posao za Katicu, najstariju kod brata.

     - Gazdarica je stroga ali je poštena i na vrijeme plaća, što je najvažnije. Za početak može stanovati kod mene, dok se ne snađe - govorila je tetka bratu koji je nevoljko pristao da mu dijete ide daleko od očiju.

Katica je i kod kuće radila mnogo i naporno tako da joj novi posao i stroga gazdarica nisu bili problem.

     - Za početak, obuci novu odjeću - reče joj Kata i dade joj čistu, snježno-bijelu košulju i crnu suknjicu koja se pripijala uz Katičino tijelo i isticala njenu predivnu figuru.

Djevojka se zadovoljno ogleda pred malim, okrnjenim ogledalom. Kafana od toga trenutka oživi i zablista. Kada ne bi bilo gužve, Katica bi pjevušeći čistila zapuštenu kafanu. I gazdarica Kata je bila nekako tiša i prijatnija s gostima. Mnogi baciše oko na zgodnu i lijepu djevojku ali im ona nije baš poklanjala pažnju.

Dvanaesti septembar je dan kada se na Gromiljaku održavao teferić, Ime Marijino. Prostor niz cestu, od krivine kod Gromiljačke džamije pa kraj crkve, sve do Hadži-Bešlijine ćuprije bio je ispunjen svjetinom. Ledine s obje strane ceste bile su prepune momaka i djevojaka. Igra se kolo, ašikuje, okreću se janjci. U kafani kod Kate nema slobodnog mjesta. Katica se kao čigra provlači između stolova, poslužuje vesela i nasmijana. Za jednim stolom u vrhu kafane sjedi Zaim, berberin koji je tu u blizini ćuprije imao malu, berbersku radnju. Zaim je bio oženjen Salihom, ljepoticom iz ugledne Gromiljačke porodice. Na vjenčanju je njemu bilo četrdeset a njoj devetnaest. Uprkos protivljenju njenog oca, Saliha je otišla za Zaima što joj je zauvijek zatvorilo vrata očevog doma. Seljani koji su dobro poznavali Zaima govorili su kako mu sve basta i ništa mu nije mrsko. To je bilo samo djelimično tačno. Htio je Zaim popiti, lumpovati, trošiti na žene i alkohol, kosio je najbolje u selu ali raditi nije htio. Pjevao je kao slavuj. Često bi njegov glas budio ljude prije sabahskog ezana kada bi se nakon pijančenja zorom vraćao kući. I onda desilo se. Katica je prišla Zaimovom stolu i vragolasto se nasmiješila. Pogledi su im se sreli a srca zakucala jače. Od tog dana Zaim je svakodnevno dolazio u kafanu. Nekada bi ranije zatvarao berbernicu smišljajući kakav dječji izgovor pred mušterijama koje bi ga nedugo nakon toga zaticale u kafani. Katica bi koristila svaki trenutak da mu se približi i sjede za njegov sto. Gazdarica Kata je izrazila zabrinutost pred njenom tetkom što se tako mlada i lijepa djevojka spetljala s oženjenim čovjekom više brinući za posao koji je bio tako lijepo krenuo nego za samu djevojku i njenu sudbinu.

     - Boga mi, nije lijepo vidjeti je s njim. Oženjen je a i druge je vjere - mudrovala je Kata.

Uzalud je tetka spočitavala Katici, prijetila ocem i povratkom u Vareš. Nije pomoglo. Jedne noći, nakon fajronta, Zaim je Katicu odveo svojoj kući. Saliha je pokušala da protivriječi ali poslije par šamara koje joj je Zaim uvidjevši da nema očevu podršku udijelio, zaćutala je i prihvatila novonastalu situaciju. Katica je radila po kući, igrala se sa Zaimovom najstarijom kćerkom i strpljivo čekala da se Zaim vrati s posla. Da ne bi izazivala Salihin bijes, često ju je zapitkivala i tražila savjete i pomoć od nje pri obavljanju kućnih poslova. Nakon kratkog vremena Saliha se potpuno navikla na nju. Čak joj je djevojka postala i draga.

- Nije ona jadna kriva - mislila je često. - I ja sam tako mlada i naivna ostavila sve i pošla za onog mog pustahiju i dilbera.

Katica se potpuno navikla na život u Zaimovoj kući. Oblačila je Salihine dimije i tako obučena išla na vodu izazivajući kod pojedinih žena iz sela podsmijeh a kod drugih bijes ili sažaljenje.

     - Jadna cura, izgubila mjesto kod svojih, nema kud - govorile su gledajući je kako prolazi selom noseći kante s vodom na obrenovici.
     - Pomamio se Zaimaga, malo mu jedna duplo mlađa od njega pa daj još jednu - posprdno bi dodavala druga.
    - Mog’o joj je otac biti gluho bilo. Nema ništa gore nego kad se stari panj užegne - nastavljala bi treća i tako unedogled.

Katica i Saliha, dvije drugarice silom, zbližiše se i postaše kao dvije sestre. Za njih vanjski svijet kao da nije postojao. One, djeca i Zaim. I niko više. Sjedi tako Zaim s njima dvjema, pije kahvu i šute. Gledaju se i razumiju bez ijedne riječi. Tišinu prekida kćerkica koja se upravo vratila iz mekteba: - Katice, učila sam novo sure u mektebu. Hoćeš li da te naučim?

Katica s osmijehom sjeda na koljena pred djevojčicom i nespretno ponavlja za djevojčicom. Djevojčica se slatko smije svaki put kada Katica pogriješi, ispravi je a onda obje prasnu u smijeh. Zaim i Saliha ih pogledaju pa se i sami počnu smijati. Prođoše tako tri godine, kao dlanom o dlan. Jednog proljetnog dana spremi se Katica da prvi put nakon dolaska kod Zaima ode u Kiseljak. Tih dana joj je prestajala važiti lična karta pa je otišla da vidi da li je može produžiti u Kiseljaku. Nije joj se išlo u Vareš, morala bi se suočiti s ocem a bilo bi je stid pogledati ga u oči nakon toliko godina. Od dolaska kod Zaima nikada se nije javljala svojima. Nije čak vidjela ni tetku s Gromiljaka pune tri godine. Pri polasku je obukla Salihinu odjeću, nove dimije i košulju jer svoje odjeće nije imala. Pozajmila je i njene zlatne minđuše koje su joj lijepo pristajale. Ko zna šta je prevrnulo u njenoj lijepoj glavi, o čemu je razmišljala dok je napuštala kuću u koju je isto tako nenadano i došla. Više se nikad nije vratila. Selo je par dana pričalo, pričalo pa prestalo. Zaim je od toga dana samo ćutao. Povukao se u sebe i samo ponekad bi bolno i muklo othukivao. Ubrzo se razbolio i legao u postelju. Lice mu je dobilo neprirodno žutu, zemljanu boju. Sve rjeđe je izlazio iz kuće, a sve češće posezao za flašom. Ponekad bi satima sjedio na drvenoj sećiji gledajući niz put prema Gromiljaku kao da je očekivao da će se ona odnekud ipak pojaviti. U dimu cigarete koji je čežnjivo otpuhivao kao da je vidio nasmijani Katičin lik koji bi se već u sljedećem trenutku pretvarao u nešto drugo, bezlično i razočaravajuće. Umro je jedne hladne, zimske noći nekako pred zoru. Čovjeka koji je imao srca za dvije, oplaka samo jedna žena. Saliha ostade sama sa djecom. Prođe od toga nekoliko godina. Jednog lijepog, jesenjeg dana jedna žena i muškarac stadoše s fijakerom kraj kapije seoskog harema. Žena je bila obučena u crninu. Muškarac joj pruži ruku da siđe. Ona uđe u harem a muškarac ostade pored fijakera. Hodala je po groblju i čitala imena na nišanima. Zastade pored Zaimovog mezara. Težak uzdah ote se iz ženinih grudi,a dvije suze, krupne, teške i tegobne spustiše se niz njene obraze. Krišom pogleda prema ogradi iza koje je stajao muškarac, izvadi bijelu maramicu čistu kao snijeg i obrisa suze. Zatim podiže ruke dlanovima okrenutim prema nebu i jasno i razgovijetno poče da uči sure iz Kur’ana koje je nekada davno naučila od Zaimove najstarije kćerkice. Kada je završila rukama umi lice, pomilova hladni, bijeli nišan i uputi se prema izlazu iz harema. Muškarac joj pruži ruku pomažući joj da se popne na kočiju, a zatim i sam sjede. Lagano cimnu uzdama i dva lijepa dorata dadoše se u kas. Prašnjavim seoskim putem za njima ostade samo mali oblačić prašine.