Lana Lončar: Kako su Nerko i njegov ruksak stigli iz malog mjesta u veliki svijet (1/3)

Malezija - Kuala Lumpur

Malezija - Kuala Lumpur

Nermin Mameledžija, kojeg ću u nastavku teksta oslovljavati s Nerko, jer tako ga zovu čak i profesori, sjedi za stolom preko puta mene u Studentskom klubu Kuk. Početak je 2018. godine, a, za nas studente, kraj zimskog semestra. Kasno je poslijepodne, konobari polako brišu podove, studenti u malim grupicama žurno ponavljaju gradivo za ispit, dok se kroz prozor vidi kako se u Sarajevu lijeno gasi neuobičajeno topao januarski dan. Dok čekamo da stigne ručak, posmatram Nerku preko stola. Dugogodišnji smo poznanici, sugrađani, srednjoškolske i fakultetske kolege, i sa sigurnošću mogu reći da u generacijama koje mi blisko prethode i slijede, nisam upoznala zanimljiviju ličnost. Mnogo je iskušenja stalo u njegov dvadesetdvogodišnji život, još više uspjeha i ambicija, a najviše avantura. Ustvari, toliko ih je da ne mogu stati u jedan tekst, pa su mi za sve njegove doživljaje trebala čak tri. Jer, on nije običan dvadesetdvogodišnjak. Nije običan student. Nerko, naime, tijekom godine stiče vještine kako postati doktor dentalne medicine, a kad u junu završe ispitni rokovi, pakuje svoj ruksak i, s njim na leđima, putuje po svijetu. Iza njegovih očiju stala su dva kontinenta, dvadeset tri države, bezbroj gradova i promijenjenih prijevoznih sredstava, uključujući i transsibirsku željeznicu. U skoro tri sata našeg razgovora pokušao mi je pojasniti kako to što je stigao iz Turbeta do Kineskog zida ništa spektakularno. Jer, posebni ljudi uvijek negiraju svoju posebnost...

L: Nauka nam nalaže da prvo pitamo pacijenta kako i kad je sve počelo.

N: Želja za putovanjima rodila se prilično davno, u osmom razredu osnovne škole, kad sam, kao četrnaestogodišnjak, počeo volontirati u Centru za edukaciju mladih u Travniku. S njima sam prvi put obišao veći broj gradova u BiH, i tako se počela rađati ljubav prema istraživanju nepoznatih mjesta. Nekad u to vrijeme, moje dvije starije sestre, Emina i Nerma, počele su putovati s turističkim agencijama, i vraćale su se s putovanja pune pozitivnih utisaka koje su mi prepričavale. Kako je vrijeme odmicalo, sve sam više uviđao da mi je draže putovati sam i ne ovisiti ni o kome. I na maturalnoj ekskurziji u Istanbulu osjećao sam da me grupa ograničava i razmišljao koliko bih stvari obišao i ljudi upoznao da putujem sam. I Emini i Nermi su za to vrijeme već pomalo dosadila grupna putovanja, pa su počele putovati u vlastitoj organizaciji. I tako se rodila moja ideja da ljeto prije početka fakulteta provedem proputovanjem kroz Italiju. Predložio sam to nekolicini svojih prijatelja iz Turbeta, kojima se ideja svidjela, međutim, kako se vrijeme polaska bližilo, polako su jedan po jedan odustajali. I tako sam, skoro neposredno pred putovanje, ostao sam. Naravno da tad nisam imao pojma kako ustvari izgleda backpacking. Bio sam zabrinut kako ću se snaći sam samo s ruksakom na leđima u tuđoj državi , bez ikoga svog. Međutim, Emina je rekla da, ako se ne usudim, nikad neću znati šta bih sve iz toga dobio, i to mi je dalo motivaciju. Otac nije ništa znao skoro do samog polaska. Najprije se protivio ideji, s obzirom da je meni tada bilo samo osamnaest godina, ali kad je vidio da je plan nepovratno zacrtan u mojoj glavi i da ne namjeravam odustati, rekao je da, ako me od toga ne može odgovoriti, ne preostaje mu ništa drugo nego da mi pomogne.

L: I tako od eksperimentalnog putovanja nastade životni stil.

N: Nakon te dvije sedmice u Italiji, već su se počele dešavati neke promjene u mojoj glavi. Ipak, tada nisam bio siguran da li ću i iduće ljeto provesti u putovanju, s obzirom na teške ispite na prvoj godini. Nerma se te godine odselila u Berlin raditi kao stomatolog i plan je bio da je na raspustu nakratko posjetim i da se vratim kući. Međutim, kad su ispiti dobro prošli, putovanje u Berlin proširilo se na Amsterdam, Brisel, Prag, Dresden i Frankfurt. Sva planiranja putovanja ovise od mojih obaveza na fakultetu, što mi daje i najveću volju za učenjem. Svjestan sam da, ako ispiti ne budu završeni u ljetnom roku, od putovanja nema ništa. Sreća, to se pokazalo izvanrednom motivacijom, tako da sam ljeto nakon druge i treće godine proveo u putovanju Azijom. 2016. godine obišao sam Tajland, Kambodžu, Vijetnam, Maleziju i Singapur, a 2017. Indiju, Nepal, Kinu, Mongoliju, odakle sam transsibirskom željeznicom putovao do Moskve, a odatle avionom do Madrida na Svjetski stomatološki kongres. Iz Madrida sam otišao u Berlin, gdje sam se sastao sa sestrama. Putovanje po Aziji prošlo ljeto trajalo je skoro tri puna mjeseca.

Italija - Rim


L: Naravno da će se čitatelji pitati da li tvoja putovanja iziskuju enormne troškove.
N: Moja putovanja su niskobudžetna. Backpacking je koncipiran tako da u ruksak stane cijeli vaš život za nekoliko mjeseci koliko provedete na putu. Putujem niskobudžetnim aviokompanijama, stopam, spavam u hostelima i često se hranim konzerviranom hranom koju sa sobom ponesem iz Bosne. Jednom prilikom sam spavao u hostelu u kojem je spavaonica imala dvadeset kreveta. Tu je, također, i couch-surfing, odnosno metoda gdje vas ljudi u svijetu s kojima se spojite preko interneta prime u svoj dom. Naprimjer, u Firenci sam proveo nekoliko dana kod momka kojem sam zauzvrat kuhao bosansku hranu. Postoje i druge metode prikupljanja novca, kao što je fundraising, gdje na određenim internet stranicama objavite da skupljate novac za nešto, a onda vam ljudi širom svijeta uplate donacije da vam pomognu u ostvarenju vašeg cilja. Ove godine sam također organizirao akciju gdje ste mogli donirati 10, 20 i 50 KM, a zauzvrat dobiti razglednicu, suvenir ili majicu s putovanja, a također sam prvi put imao i sponzora. Naravno, tu je i štednja tijekom cijele godine, malo pomoći od porodice, ali sve se zasniva na poznavanju trikova niskobudžetnog putovanja, kao što je ušteda novca na letovima pri presjedanju, putovanje samo s ručnim prtljagom, rezervacija karata nekoliko mjeseci unaprijed i slično. U ovakvoj vrsti putovanja najvažnija je dobra organizacija, jer spontanost je u backpackingu nemoguća.

L: Kako se pripremaš za putovanja?

N: Obično mjesec ili dva prije putovanja intenzivno istražim mjesta na koja ću ići. Najbolji za to je Trip Advisor gdje ljudi recenziraju mjesta na kojima su bili i pišu praktične savjete kako se gdje ponašati i šta očekivati. Fizički nemam nikakvih posebnih priprema, iako bi možda ponekad bilo korisno, kao naprimjer ove godine kad sam se penjao na Himalaje, što nije bio nimalo jednostavan poduhvat. Psihički se najteže pripremiti, jer me obično sedam dana prije putovanja uhvati strah hoće li sve biti uredu. Najveća prepreka u putovanjima jeste bosanskohercegovački pasoš. U mnogim državama svijeta ne postoje naše ambasade, što otežava proces dobivanja vize.

L: Mislim da je ipak lakše biti backpacker kad si muškarac. Žene ipak vrebaju svakakve opasnosti.

N: To je donekle tačno, ali ne nužno. Naravno da su žene izložene mnogo više opasnosti nego muškarci. Osobito opasna zemlja za ženu je Indija. Ipak, sreo sam bezbroj mladih djevojaka koje putuju same svijetom. Jedna djevojka koju sam upoznao bila je sama na putovanju ravno stotinu dana. I moje sestre putuju same. Nerma je trenutno tri sedmice na Haitiju, gdje volontira kao stomatolog. Emina joj je upravo otišla u posjetu, nakon čega će se Nerma vratiti na posao u Berlin, a Emina još neko vrijeme putovati sama. Međutim, Balkanci su još uvijek ljudi zatvorenog mentaliteta i zato to iz naše perspektive djeluje kao nešto neuobičajeno.

Indija - Osnovna škola u Agri
 

L: Šta su prednosti samostalnog putovanja?

N: Nevjerovatan je osjećaj neovisnosti kad putuješ sam, kao i samopouzdanje koje dobiješ kad prevaziđeš određene prepreke bez ičije pomoći. Tu su, naravno, i ljudi koje u mimohodu upoznaš, a koje sigurno nikad ne bi upoznao da putuješ u grupi. Naravno da se ponekad desi da čovjek poželi imati pored sebe nekoga od porodice i prijatelja, međutim, s obzirom na dinamiku putovanja, taj osjećaj brzo prođe.

L: Gdje ti je bilo najljepše, a gdje najteže?

N: Teško je izdvojiti gdje mi je bilo najljepše. Svijet je čarobno mjesto i svaka država ima svoju čar, mada je raj za turiste definitivno Tajland. Izuzetno su dobri domaćini, vrlo gostoprimljivi, ljubazni i organizovani. Jedna od opasnijih situacija u kojoj sam se našao bila je u Indiji, kada su me pokušali prevariti (o čemu će biti govora u tekstu o Nerkinom putovanju Azijom, op.a.), a definitivno najstresnija situacija za mene bila je kad sam čekao vizu za Mongoliju u Pekingu, za koju nisam znao hoće li mi je odobriti. Hodao sam sedam dana po Pekingu bez pasoša, razmišljajući kako će mi propasti karta za transisibirsku željeznicu kojom sam trebao krenuti iz Mongolije do Moskve. Srećom, sve je ispalo u redu. Najpotresnije za mene bilo je u Kambodži jer jednostavno nisam mogao vjerovati u kakvim uslovima ti ljudi žive.

Kambodža - stopanje
 

L: Vjerujem da su te putovanja potpuno izmijenila kao osobu i u kratkom periodu naučila mnoge životne lekcije.

N: Putovanja su potpuno promijenila moj mentalitet. Najprije sam putovao da bih vidio ljepote svijeta, građevine, muzeje. Sada putujem da bih upoznao ljude. I ne biste vjerovali koliko na svijetu postoji dobrih ljudi. Kad pomislim koliko mi je ljudi stalo dok stopam i povezlo me tačno do određene destinacije, koliko ljudi me primilo u svoj dom i podijelilo sa mnom i ono malo što ima, s koliko ljudi sam ostao u kontaktu, ne mogu, a da ne vjerujem da je svijet dobro mjesto. Osobito su dobri ljudi u Aziji, koji imaju vrlo malo, a s vama bi podijelili sve. Tek na putovanju sam shvatio koliko smo mi nezahvalni i nesvjesni svega što imamo. Ljudi u Kambodži nemaju ništa, spavaju na zemlji, pa ipak su neprestalno sretni i nasmijani. Nismo svjesni kolika je privilegija imati dom, tri obroka i tekuću vodu. Mi se samo bavimo onim što nemamo i razmišljamo kako je negdje tamo bolje. A pritom ne shvatamo koliko je na svijetu više onog goreg.

L: Kakvi su planovi što se tiče daljnjih putovanja, a i života općenito? Gdje se vidiš nakon fakulteta?

N: Što se tiče putovanja, sve zavisi od finansija. Ako budem u mogućnosti, ove godine bih volio obići azijske države u kojima nisam bio. Nakon toga bih volio otići u Južnu Ameriku. Aplicirao sam za stipendiju u ljetnoj školi u SAD – u, što bi bila dobra prilika za obići i dio Sjeverne Amerike. Išao bih gdje god stignem, ali novac je najveća kočnica. Ipak se nadam da ću ostvariti svoj san, a to je da do tridesete godine obiđem svijet. Što se tiče života nakon studija, volio bih živjeti negdje u svijetu jedno određeno vrijeme, usavršavati svoje znanje. Međutim, sigurno bih se kad - tad vratio u BiH. Kad je čovjek sam u svijetu, osjeća se kao da nigdje ne pripada. Kad se vratim s putovanja, i meni se vrati osjećaj pripadnosti, sa svojim ljudima i na svom govornom području.

L: Otkrij mi tajnu, odakle potječe taj optimizam, pozitivna energija, volja...

N: Nekad ni ja sam ne znam. Ne mogu reći da karakterno podsjećam ni na oca, ni na rahmetli majku, pa čak ni na sestre, koje su moja najveća podrška i uzori. Jednostavno, takav sam. Siguran sam da ću putovati dokle god mognem, pa čak i jednog dana kad budem imao suprugu I djecu, volio bih da i na njih prenesem svoju ljubav prema cijelom svijetu. Ne treba se opterećavati prolaznim stvarima, već živjeti tako da jednog dana ni za čim ne žališ. Život je ionako samo jedno dugo putovanje... :)

Izvor: Novum.ba

Vezano: