Samir Kučuk je profesor tjelesnog i zdravstvenog odgoja u SMŠ „Zijah Dizdarević“, koji se osim pozivom prosvjetnog radnika bavi i mnogim drugim aktivnostima. Trener je KK Star iz Fojnice, na velikom broju događaja kreira pozitivnu atmosferu svirajući gitaru, a 2016. godine ispred Asocijacije srednjoškolaca BiH je proglašen i za najboljeg profesora. Naš tim je imao čast da intervjuiše ovog karizmatičnog i nadasve interesantnog člana naše zajednice, a razgovor, za naše čitaoce, prenosimo u cijelosti.

Samire,recite nam nesto o sebi, primjetili smo da ste Vi, osim što ste profesor u srednjoj školi, takođe uključeni i u mnoge druge društvene aktivnosti?

Da, trenutno sam profesor tjelesnog i zdravstvenog odgoja u SMŠ „Zijah Dizdarević“, ali nakon što sam završio studije 2005. godine u Sarajevu, po povratku u Fojnicu prvo sam se zaposlio u OŠ „Muhsin Rizvić“ gdje sam radio samo pola nastavne norme. Kroz rad sam primjetio da je sport u Fojnici izuzetno slabo zastupljen, te sam odlučio da napravim pilot projekt i pokušam to promjeniti otvarajući košarkaški klub. Vrlo brzo, nakon prvih koraka koje sam napravio u ovom smijeru, od košarkaškog kluba „Star“ sam napravio brend kojem sam predsjednik ali i veoma ponosan trener.

Vaš primarni poziv je rad u obrzovanju recite nam da li ste sebe ikada zamišljali u ulozi prosvjetnog radnika ili ste tu odluku donijeli nakon završetka fakulteta? Šta je uticalo na Vas da se baš opredjelite za ovo zanimanje?

Ja ne znam kako neko bira zanimanje, ali za mene je raditi sa djecom jedino u čemu zaista uživam. Mama mi je pri upisu na fakultet govorila „Gdje ćeš sine upisati baš fakultet sporta? Tamo trebaš skinuti naočale, raditi gimnastiku,...“, ali ja sam od početka znao da želim da se bavim sportom. Sada, nikada se nisam zamišljao kao profesor u školi, ali nakon ovoliko godina rada nisam siguran da bi bio zadovoljan bilo kojim drugim poslom.

2016. godine u okviru projekta “Pozitivna priča“ proglašeni ste za najboljeg profesora ispred Asocijacije srednjoškolaca BiH. Jeste li znali da će Vas učenici prijaviti i da li ste očekivali nagradu“Zlatna kreda za najboljeg profesora“?

Nisam znao da će me učenici prijaviti, ali čak i danas kad pročitam priču koju su napisali meni krenu suze. Zahvalan sam im što su mi na taj način pokazali da sam ostavio pozitivan trag u njihovim životima. Što se tiče same nagrade, kada sam izašao da je preuzmem, rekao sam jako malo jer su mi zbog emocija riječi jednostavno zapele u grlu, ali nagrada i danas zauzima posebno mjesto u mojoj vitrini.

Recite nam nešto o samome klubu „Star“, njegovim članovima i koja je po Vašem mišljenju najznačajnija nagrada koju ste osvojili?

Klub je registrovan 2010. godine, a počeo sam sa radom 2007. godine i tek poslije smo prerasli u klub. Počeli smo da se takmičimo u SBK ligi gdje smo bili veoma, veoma loši. – sa osmjehom naglašava Samir.

Ipak, da li možda zbog mog pristupa prema košarki, vremenom je došlo oko 40-ero djece koji su intenzivno i naporno trenirali, pa smo izgradili i kvalitet. Sada klub broji 135 članova po zadnjem spisku. To je bio mukotrpan proces gdje mi tek sad, nakon 10 godina, ubiremo plodove svoga rada i odricanja. Sada se „Star“ smatra jednim od jačih klubova u BiH.

Inače, takmičimo se u Ženskoj Omladinskoj ligi BiH gdje ostvarujemo znatne rezultate, a sam klub ima 10 internacionalnih takmičenja. Ove godine Fojnica je domaćin takmičenja povodom dana Općine Fojnice. Takmičenje će se održati vikend ranije, a dolaze nam u goste klubovi kao što su: „Cedevita“ Zagreb, “Budućnost“ Podgorica, “Čuburaˇ Beograd, “Gen“ Sarajevo i “Amfora“ iz Makarske. Imao bih još mnogo toga ispričati o klubu, ali dodaću još samo da Klub „Star“ ima kalendarski plan rada od 01. augusta do 01. jula, sto znači da imamo slobodan samo juli.

Tako od 13. do 15. februara igramo turnir u Herceg Novom povodom Dana mimoze, naš turnir u martu, krajem marta idemo u Poljsku u Vislu gdje će jedna Fojnica da igra protiv Madrida, Štokholma i Amsterdama, a 15. maja imamo internacionalni turnir u Beogradu. Takođe, 30. maja idemo u Luksemburg, a zavrsavamo 23. juna kada idemo na kamp u Makarsku.

KK „Star“ kako ste nam rekli broji značajan broj članova. Da li Vam neko pomaže u održavanju treninga ili ste tu odgovornost preuzeli u potpunosti na sebe?

Kada sam počeo raditi sa klubom, sve obaveze sam radio sam, ali sa povećanjem broja djece pojavila se mogućnost da se zaposli još jedan trener. Bilo je par trenera koje sam angažovao, ali to je kratko trajalo jer je kod većine izgovor bio kako ne žele da gube vikende. To me je inspirisalo da pokrenem incijativu u kojoj sam svoje izlazne selekcije juniorke i junore obučavao za trenere. Sada trenutno imam jednu juniorku Aminu Klisuru i juniora Smaila Mešanovića koji rade i pomažu mi u klubu. Iako ja primjetim njihovu odgovornost i napredak u ulozi trenera, oni kažu kako nisu mogli vjerovati koliko je trenerski posao težak.

Osim što vodite košarkaški klub, u Fojnici ste takođe poznati kao vrsni gitarista. Kako ste naučili svirati gitaru? Imate li određene ljude sa kojima svirate ili Vam nije bitno ko je vaš partner u svirci?

Gitaru sam naučio svirati u ratu od straha, granate padaju a ja sviram. – uz osmjeh nam otkriva Samir. Počeo sam učiti da sviram sa 13 godina. Krao sam tablature od rođaka, jer mi on nije htio pokazati kao da sviram, a ja nisam želio da odustanem pa sam se učio svirati sam.

Ja mislim da je moja najveća ekspanzija, što se tiče sviranja, bila kada sam otišao na fakultet. Kada bih se spremao za ispite liječio bih živce svirajući gitaru. Takođe, imao sam ogomnu sreću da sam upoznao giganta ex-ju rock scene, koji je ujedno i moj vjenčani kum, a to je Mustafa Čizmić. Poznat je po tome što je svirao u grupi „Bolero“, a taj čovjek je takođe napisao i kultnu pjesmu „Grbavica“. U Fojnici sam imao ekipu, Omladinski centar, u kojoj sam prvo bio samo član, a poslje sam je i vodio. Prvu svirku smo imali 2003.godine, a više i ne pamtim koliko smo svirki imali, gdje smo svirali ili pratili neke velike zvijezde. Svirali smo sa Lakom, Nenom Murićem, Čizma je svirao sa Bebekom i Tifom, a Tifu smo dovodili u Fojnicu.

Poznato nam je da osim što svirate gitaru takođe i podučavate mlade da sviraju gitaru. Koliko su mladi zapravo zainteresovani za učenje nečeg novog i koliko su uporni u tome?

Ja kada sam vodio Omladisnki centar „Stela“ u Fojnici, pokušao sam da privučem sto više omladine da sviraju gitaru. Napravio sam školu gitare „Gitara sa Samirom“ gdje sam imao dobrih učenika. Danas, ti neki učenici bolje sviraju od mene. Ja sam ih naučio nekim osnovama a oni su sami dalje učili i trudili se.

Osim što ste u srećnom braku, otac ste i dvoje male dece. Kako ove obaveze, o kojima smo govorili, iziskuju mnogo vremena kako uspijevate sa njima uskladiti svoj privatni život?

Pa kako kažu iza svakog uspješnog muškarca stoji upješna žena. Stvarno imam ogromnu podršku svoje supruge, a da tu podršku nemam ne bih mogao stići na sve. Zahvaljujući njenom razumjevanju i podršci sigurno i postižem rezultate koje vidite iza mene, ali zato pokušavam provesti svo slobodno vrijeme koje imam sa svojom porodicom. Ponekad se Anesa malo smrkne, dodaje Samir uz smijeh, ali na kraju kada se vide rezultati sve to bude dobro.

Još jedno pitanje za kraj. Kada bi morali izabrati između dvije ljubavi, koju bi izabrali: gitara ili košarka?

Ja sam gitaru nažalost zatvorio 13. decembra kada nam je bila posljedna svirka. Zamislite, svirate s nekim 19 godina i znate da vam je to zadnja svirka, a tu je hiljade ljudi koji vas slušaju. Shvatio sam da je nemoguće da izdržim tempo u kojem bi bio istovremeno kvalitetan trener i gitarista, pa sam morao žrtvovati jednu veliku ljubav i odlučio sam da će to biti gitara – sa sjetom u glasu dodaje Samir. Istina je da mi je jako teško pala ova odluka, ali pošto sam bio jako zauzet i nisam imao slobodnog vremena za porodicu, mogao sam izabrati samo jedno od dvoje i izabrao sam košarku.

Uz mnogo sreće i uspjeha u narednim godinama koje želimo našem sagovorniku, ovaj intervju završiti ćemo riječima profesora, trenera, muzičara i velikog čovjeka Samira Kučuka koji naglašava „Ljudi na društvenim mrežama i portalima neprestalno ističu loše stvari, ali ja svaki dan dokazujem da postoji lijepota i dobrota i da se, čak i u malim mahalama, mogu živjeti i prenositi pozitivne priče“.