Prije sedam dana u BiH, ali i šire obilježen je 31.maj, Dan bijelih traka, u znak sjećanja na stradale Prijedorčane. U povodu  Dana bijelih traka, razgovarali smo s gospodinom Mirsadom Duratovićem, predsjednikom Udruženja logoraša „Prijedor '92“. Kao maloljetnik, Duratović je prošao torturu logora, izgubio gotovo cijelu porodicu i možemo slobodno reći život posvetio borbi za istinu o onome što se dešavalo u Prijedoru tih ratnih godina. Razgovor je trebao biti obavljen i objavljen nekoliko dana ranije, ali zbog neodložnih obaveza gospodina Duratovića to je bilo tehnički neizvodivo.

Novum: Gospodine Duratoviću, prije svega zahvaljujemo Vam se za odvojeno vrijeme za naš portal Novum.ba. Znamo šta se dešavalo u Prijedoru i cijeloj BiH tokom agresije. Kakvo je trenutno ekonomsko-političko stanje u Prijedoru?

Duratović: Ekonomska situacija u Prijedoru se znatno brže poboljšava nego u drugim sredinama u okruženju. Investicije i otvaranje novi radnih mjesta su u blagom rastu. Najavljen je dolazak dvije strane kompanije u toku ove godine, koje bi trebale zaposliti nekoliko stotina radnika u narednim godinama. Investicije Prijedorčana koji su kapital stekli u inostranstvu imaju također blagi trend rasta. Na prvi pogled i političko-sigurnosna situacija izgleda veoma stabilna. Nema fizičkih napada na povratnike i njihovu imovinu. Ali, iza „fasade“ se povratnici u Prijedor ne tretiraju kao ravnopravni građani i usljed dugogodišnje diskriminacije u mnogim oblastima života oni lagano ponovo napuštaju Prijedor. Primjera za tu diskriminaciju ima mnogo.

Novum: Stalno ističete neravnopravnost Bošnjaka u RS. Da li ima ikakvog pomaka kako vrijeme odmiče i da li je taj pomak u pozitivnom ili negativnom pravcu?

Duratović: Neravnopravnost povratnika u RS iz godine u godinu ima sve teže oblike i lepeza primjera diskriminacije je sve šira i šarenija. Institucionalna diskriminacija povratnika o kojoj stalno govorim i na koju upozoravam će vrlo brzo svesti broj povratnika u RS na „statističku grešku“. Krajnji cilj i jeste dovršiti projekat započet 1992. godine, a koji je privremeno zaustavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom. Ta institucionalna diskriminacija se ogleda kroz mnoga zakonska rješenja na štetu povratnika, razne pravilnike koji preferiraju bivše pripadnike VRS i njihovu djecu, i raspodjelu sredstava iz budžeta gdje se povratnička naselja i organizacije ostavljaju na marginama i bez sredstava za obnovu infrastrukture. Žrtve genocida nisu priznate, mjesta zatočenja i bivši logori nisu obilježeni, kao ni masovne grobnice jer vlasti neće da izdaju odobrenja. Na taj način se nekadašnji povratnici u Prijedor dovode u situaciju da sada „dobrovoljno“ ponovo napuštaju ovaj prostor. Državne institucije, ali i organizacije koje se bave pitanjem zaštite ljudskih prava skoro da ništa i ne čine da se diskriminacija prekine i da povratnici u RS budu tretirani kao ravnopravni građani. Posebno je zabrinjavajuće (NE)postupanje međunarodne zajednice i onih koji su zaduženi za provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno njegovog Aneksa VII koji definiše pitanje povratka i povratnika. Povratnici se osjećaju kao ničiji ljudi i napušteni od svih.

Novum: Insistirate i na stalnom i što masovnijem obilježavanju Dana bijelih traka. Imate li podatke koliko je obilježavanje ovog datuma u BiH omasovljeno i da li se i u kojem obimu obilježava izvan BiH s obzirom na veliku raseljenost BH stanovništva?

Duratović: Prijedorčani koji su preživjeli Prijedorski genocid sa četrnaest većih i isto toliko manjih komemoracija, u periodu od maja do kraja avgusta, obilježavaju Prijedorski genocid i sjećaju se ubijenih Prijedorčana nesrpske nacionalnosti ubijenih u Prijedorskom genocidu. Dan bijelih traka je samo jedna od komemoracija, ali je specifična po tome što se obilježava internacionalno. I ove godine je osim u BiH obilježena i u pedesetak gradova širom svijeta. Iz godine u godinu komemoracija poprima masovniji oblik i sve više gradova se uključuje u obilježavanje. U inostranstvu Dan bijelih traka organizuju Prijedorčani koji žive u inostranstvu u saradnji i uz pomoć prijatelja iz BiH, ali i zemlje trenutnog boravka. Obilježavanje podrže često i gradonačelnici, članovi Parlamenata te društveno istaknute osobe u zemljama u kojima se održavaju komemoracije.

Novum: Nezadovoljstvo malim brojem procesuiranih i osuđenih za ove zločine izrazio je i predsjednik Haškog tribunala Theodor Meron prilikom posjete Tomašici. Koji je broj procesuiranih u sudovima za ratne zločine, dužina izrečene ukupne kazne?

Duratović: Haški tribunal je uradio veliki posao na otvaranju procesa kažnjavanja odgovornih za ratne zločine i to je nesporna činjenica. Prvi proces u Hagu i prva presuda je donesena za ratne zločine počinjene u Prijedoru. Međutim, postoje i mnoge zamjerke žrtava na rad Tribunala, prvenstveno na visine izrečenih kazni i prijevremeno puštanje na slobodu osuđenih ratnih zločinaca; zatim finansijska pomoć koja je pružana za odbranu optuženih za ratne zločine, u nekim slučajevima i milionski iznosi. S druge strane, svjedocima tih zločina nije posvećena dužna pažnja. Najveća zamjerka se odnosi na neprocesuiranje članova Kriznog štaba opštine Prijedor koji je ipak bio planer i organizator svih zločina u Prijedoru. Hag je za ratne zločine u Prijedoru osudio dvanaest Prijedorčana srpske nacionalnosti na ukupno 171 godinu zatvora. U sedam presuda za ratne zločine rukovodstvu Republike Srpske donesene su presude i za Prijedor. Sud BiH i Okružni sud Banja Luka donijeli su do sada ukupno 33 presude. U toku su procesi protiv 36 lica. Ukupan broj godina na koje su do danas osuđeni ratni zločinci za ratne zločine u Prijedoru je preko 700 godina.

Novum: Dokle se stiglo s pribavljanjem dokumentacije za izgradnju spomen-obilježja žrtvama (znam da ste predstavili idejno rješenje u Čikagu)?

Duratović: Idejno rješenje spomen-obilježja za žrtve Prijedorskog genocida koje je nedavno prezentirano u Čikagu predstavlja spomen-obilježje koje bi se trebalo graditi u Memorijalnom parku u Čikagu. Inicijativa je potekla od bivšeg logoraša Omarske, Mirsada Čauševića iz Prijedora koji je danas uspješni biznismen u Čikagu. Dokumentacija za izgradnju ovog spomen-obilježja u Čikagu se pribavlja, ali data je već usmena saglasnost za izgradnju istoga. Kada će prijedorske vlasti odobriti izgradnju ovakvog spomen-obilježja u Prijedoru je za sada pitanje za milion dolara.

Novum: Nema sumnje da je u pitanju bio planirani genocid nad stanovništvom Prijedora i okoline. Nedavno smo imali priliku vidjeti i film “Tomašica, grobnica fudbalera”. Pitanje se odnosi na uništavanje temeljnih bošnjačkih ljudskih vrijednosti. Koliko su Bošnjaci uspjeli da se konsoliduju i vrate u normalne društvene tokove?

Duratović: Uprkos tome što do sada nismo dobili presudu za genocid u Prijedoru, sasvim je jasno da je u Prijedoru izvršen genocid. Uzimajući u obzir definiciju genocida i preduslove koji trebaju biti ispunjeni za donošenje ovakve presude, jasno je da su svi preduslovi ispunjeni. Jedan od tih preduslova je i ubijanje istaknutih članova grupe kao što su društveno-politički, kulturno-sportski, vjerski i obrazovni radnici. U Prijedoru su 1992.godine ubijeni skoro svi politički lideri Bošnjaka, prosvjetni radnici, ljekari, sportisti pa i kompletni sportski klubovi, što je i prikazano u filmu „Tomašica - grobnica fudbalera“; desila su se ubistva i vjerskih službenika islamske, ali i katoličke zajednice. Bošnjački korpus u Prijedoru je bukvalno „obezglavljen“ u ljeto 1992.godine. Konsolidovanje i vraćanje u normalne tokove jako teško i sporo ide. Bošnjaci Prijedora su rasuti širom svijeta. Nove generacije lidera u svim oblastima tek izrastaju i mi se trenutno nalazimo u jednom međuprostoru gdje vodimo borbu za opstanak na ovom području bez istaknutih vođa i bez pomoći bilo koga. Ali izdržali su Bošnjaci Prijedora i mnogo teža vremena, veće izdaje pa će i ovu. Ostat će i opstati Bošnjaci na ovim prostorima Sanske doline i Prijedorskog polja.

Novum: Gospodine Duratoviću, hvala Vam za odvojeno vrijeme. Želimo Vam dobro zdravlje prije svega i da istrajete na svom časnom zadatku.

Duratović: Hvala i Vama, sigurno ću istrajati sve dok potpuna istina o svemu što se dešavalo ovdje tih ratnih, teških godina ne bude izašla na vidjelo.